Narativ po kojem je Njemačka svojim “preuranjenim” priznanjem Hrvatske i Slovenije kriva za rat u BiH, pa čak i za raspad Jugoslavije, i dalje je živ. To je pokazala i jedna panel rasprava Društva za jugoistočnu Europu, piše Deutsche Welle.
“Već i sama činjenica da mi o priznanju Slovenije i Hrvatske od strane Njemačke raspravljamo i preko trideset godina nakon ovog događaja, pokazuje da nešto s tim događajem nije bilo u redu”, rekao je u svom završnom izlaganju Johannes Haindl, bivši diplomat i zaposlenik njemačkog veleposlanstva u Beogradu u razdoblju od 1989. do 1991.
To je bila samo jedna od rečenica izrečenih na podijskoj raspravi pod nazivom “Njemačka vanjska politika i raspad Jugoslavije 1991.”, održanoj u organizaciji Društva za jugoistočnu Europu i Zaklade Friedrich Naumann ovog utorka (2.5.) u Münchenu, koja pokazuje u kolikoj mjeri je još uvijek duboko usađeno nepovjerenje prema ovom potezu njemačkog političkog vrha krajem 1991.
Nitko ozbiljan više ne postavlja tezu o priznanju kao uzroku rata
Voditelj rasprave i dobar poznavatelj prilika u jugoistočnoj Europi Michael Martens je u uvodu ukazao na to s kakvim apsurdnim tezama se svjetska javnost suočavala posljednjih tridesetak godina kada je u pitanju uloga Njemačke u procesu raspada Jugoslavije. Poput one američkog komentatora društvenih zbivanja Noaha Chomskog koji je u priznanju Slovenije i Hrvatske vidio nastavak suradnje nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske. Da je njemačko priznanje Hrvatske i Slovenije uzrokovalo rat vjerovao je (neko vrijeme) i tadašnji ministar vanjskih poslova SAD-a Warren Christopher.
No, takve površne ocjene su ubrzo opovrgnute mnogim znanstvenim radovima. “Danas više nitko ozbiljan ne postavlja takve teze”, rekao je Martens. To je, kako se moglo čuti, potvrđeno i u prvim radovima koji su kao izvore koristili materijale njemačkog ministarstva vanjskih poslova. Ti su materijali odnedavno dostupni javnosti.
Rat u BiH se pripremao već puno ranije
Na početku rasprave u Münchenu je austrijski autor i novinar Norbert Mappes-Niediek ublažio svoju tezu iznesenu u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Rat u Europi: raspad Jugoslavije i preopterećeni kontinent” (Rowohlt, 2022.) po kojoj je priznanje Hrvatske i Njemačke krajem 1991. ubrzalo početak rata u Bosni i Hercegovini.
“Priznanje Hrvatske i Slovenije je vodstvo u BiH satjeralo u kut i ono je bilo primorano donijeti odluku o samostalnosti”, rekao je Mappesw-Niediek i zaključio kako tadašnji ministar vanjskih poslova Njemačke i motor procesa priznavanja Hrvatske i Slovenije Hans-Dietrich Genscher “uopće nije mislio na Bosnu i Hercegovinu”.
Međutim u tijeku rasprave svi sudionici su se složili oko toga da se rat u BiH pripremao već mnogo prije nego što je Njemačka 23. prosinca 1991. priznala Sloveniju i Hrvatsku.
“Signali da dolazi do rata su bili mnogo ranije prisutni. Rašković i Karadžić su već i prije otvoreno govorili o spajanju srpskih teritorija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dijelilo se oružje. Priznanje je vjerojatno spriječilo još gora ratna razaranja”, rekla je sudionica rasprave i povjesničarka sa Sveučilišta u Grazu Armina Galijaš. Ona je podsjetila pod kojim okolnostima je donesena odluka o priznanju.”Treba imati na umu da je u trenutku kada je donesena odluka bjesnio rat: Vukovar je bio uništen, Dubrovnik bombardiran. Nije se sjedilo u konferencijskoj sobi i razmišljalo kako ćemo dalje. Bjesnio je rat”, podsjetila je Galijaš.
Njemačka nije nastupala izdvojeno
Povjesničarka sa Sveučilišta u Münchenu Marie-Janine Calic jedina je među okupljenima zastupala kritiku Njemačke predvodničke role kada je u pitanju priznanje Hrvatske i Slovenije. Ona smatra da je priznanje ovih dviju jugoslavenskih republika u tom trenutku “onemogućilo neke mehanizme mogućeg kasnijeg pritiska na ratne strane”.
No, da se ipak nije radilo o nekom “soliranju” Njemačke ukazao je Martens spominjući činjenicu da su sve zemlje tadašnje Europske zajednice bile za priznanje Hrvatske i Slovenije. Jedini “grijeh” Njemačke je bio taj što je taj potez izvršila tri tjedna prije dogovorenog datuma. Oko samog čina priznanja nije bilo dvojbe. Za to se još u rujnu 1991. zalagao i lord Carrington koji je predvodio mirovne pregovore Europske zajednice. Njemačko isticanje u jugoslavenskoj krizi Michael Martens je obrazložio geografskom blizinom i povezanošću kroz mnoge državljane Jugoslavije koji su živjeli i žive u Njemačkoj, za razliku od Francuske ili Velike Britanije.
Diplomacija nesposobna i nemoćna pred zadatkom zvanim raspad Jugoslavije
Profesionalni diplomat Johannes Haindl uzeo je svoju struku u zaštitu zbog eventualnih propusta počinjenih tijekom jugoslavenske krize. “Diplomacija je bila nemoćna i našla se pred zadatkom koji je prerastao njezine mogućnosti”, rekao je Haindl.
“Asimetrični konflikti nisu bili na listi specijalnosti zapadnih diplomacija koje su godinama bile usredotočene na hladnoratovsku podjelu”, zaključio je, piše DW.
/Desk/