(Izvor: blog.dnevnik.hr/broduboci)
Dok je gledao na zidovima gradskog muzeja fotografije nastale ranih devedesetih, bloger ‘Brod u boci’ (i sam hrvatski branitelj) zapitao se tko su bili i tko su sad hrvatski branitelji, piše dnevnik.hr.
Fotografije su male, uglavnom mutnjikave, nespretne, bez trećina, sedmina i zlatnog reza, izvučene za ovu priliku na svjetlo dana iz dubina već zaboravljenih škafetina negdašnjih ratnika. Snimljene uglavnom u trenucima čekanja. Jer, rat je ponajviše to – čekanje. Čekanje zlokobnog fijuka granate, čekanje zapovijedi za juriš, čekanje zore, čekanje mraka, čekanje sutrašnjeg dana ako ga bude, čekanje da čekanje konačno prestane.
Ipak, primjećujem kako svaka od tih fotografija nosi u sebi nešto upečatljivo, nešto što se provlači kao zajednička nit, karakteristika koja je nastala slučajno i nije bila rezultat “umjetničkog promišljanja”. Tim još i bolje. Dakle, na svakoj fotografiji primjetan je kontrast mora zemljano-zelenih uniformi, često nezgrapnih, na brzinu prekrojenih i prevelikih brojeva, te s druge strane lica dječaka i poneke djevojčice koja proviruju iza tih tamnih, maskirnih zavjesa. Prepoznajem mnoga od njih. Mršave fizionomije i bujne kose, nestašnih pogleda, frajerskog stava, kao da su se našli na plaži u Medenoj, a ne u kršu Čepikuća, Kljaka, Gromača, inih sela za koja nitko od njih nitko do tada nije ni čuo. Prepoznajem i lica onih koji svoju dvadeset-šestu, dvadeset-sedmu, nisu stigla dosanjati. Gledam ih u oči, tražim neki znak, neki trag, jesu li znali, jesu li slutili?
Kao da je jučer bilo…
Nemojmo se lagati – sirotinja je izvukla rat. Momci obični, priprosti, većinom sa sela, manje iz grada, ali momci čisti, pošteni, nepokvareni. Istina, bilo je i baraba, probisvjeta, kokošara, ali takvih uvijek ima, u svečanim ložama neizmjerno više nego na bojištima.
Četvrt stoljeća je prošlo od tih dana, a kao da je jučer bilo. Neki bi da zaborave, neki bi pamtili, neki bi vratili, neki bi… ni sami ne znaju što bi. Ni sam još nisam načisto s tim. Na početku svojih dvadesetih kad je svijet izgledao kao velika šarena livada, nisam mogao, ma ne pretpostaviti, nego takve misli su bile totalno “out of question”. Rat, kakav rat? Između esesesera i amera? Ma ne, naš rat je u pitanju. Kakav naš rat, pa taj rat je završio prije više od četrdeset godina!?
Ali rat bane kao pijani gost u kuću, galami, posrće, razbija i prostači, traži još rakije i ne vjeruje kad mu kažete da je nemate više. I nema tu pravila. Rat nekoga polomi, nekoga očvrsne, nekome zamagli poglede na život i smrt, nekome razjasni.
‘Tko smo bili mi?’
Na koncu, slušajući i danas beskonačne rasprave o ustašama, četnicima i partizanima, često se pitam – a tko smo bili mi? Mi čak ni imena svoga nismo dobili. U pravnim dokumentima smo “sudionici Domovinskog rata”, u novinarskom izričaju “hrvatski branitelji”. Branitelji? Ma dajte molim vas, branitelj je tako općenit izraz da ne govori ama baš ništa. Žalosno je to da čim izgovoriš “ustaša”, “četnik”, “partizan”, čak i “švabo” ili “talijan”, automatski vizualiziraš lik tog vojnika i vidiš ga nepogrešivo, sa svim karakterističnim obilježjima. A dok izgovoriš “braniteljdomovinskograta” već te prođe volja za bilo što.
A mi, opet kažem, u šarenilu raznih naziva, nismo zaslužili jedno jedinstveno ime iza kojeg ćemo stajati svi. U početku kolokvijalno “pričuvni mupovci “, “redarstvenici” pa nakon toga “gardisti”, “zenge”, čak i “bojovnici”. Dok se nije ustalio službeni, ali opet općeniti izraz “hrvatski vojnik”, eterom je već kružilo na desetke različitih naziva. S neprijateljima je već bilo jednostavnije. Oni su za nas bili četnici, mi svi odreda za njih ustaše, u dozivanju preko rovova, od milja tek čede i uje.
Mržnja – neobično optorna biljka
Eto, danas nakon dvadeset i pet godina nemamo narodnih heroja, nemamo filmova, nemamo pjesama, imamo samo mitomaniju koja pred određene datume buja kao pivski kvasac da bi nakon toga splasnula do iduće prilike. Gaji se mržnja, strpljivo i ustrajno, mržnja je neobično otporna biljka, najbolje raste bez sunca i topline. a u ovim našim gudurama njeguje se na poseban način. Kod nas nikad nije nedostajalo impotetntnih prdonja i razbojnika koji su huškali mlade da se tuku za njihove interese.
I da, na ime naše još uvijek mislim, kako ću svojoj djeci objasniti gdje im je otac bio? Ma, možda bolje da im ništa ne objašnjavam. I ne znam hoću li imati snage izgovoriti, ali mogao bi se usvojiti jedan univerzalni naziv za sve vojnike “naših” ratova. Mi smo svi bili – budale.