Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik Sovjetskog saveza, preminuo je u 92. godini, objavio je TASS.
Informaciju o smrti Gorbačova objavila je Moskovska središnja klinička bolnica.
– Mihail Sergejevič Gorbačov preminuo je večeras nakon duge i teške bolesti – objavila je Moskovska središnja klinička bolnica.
Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je 2. ožujka 1931. godine u mjestu Privoljnoje koje se danas nalazi u Ukrajini.
Gorbačov je u Moskvu stigao u rujnu 1950. godine, a pravo je na Moskovskom sveučilištu diplomirao 1955. godine.
Politički je napredovao u Stavropoljskom kraju, gdje je 1970. postao prvi sekretar regionalnoga partijskoga komiteta, a 1971. član Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza – KPSS-a. Prešao je 1978. u Moskvu te je kao štićenik partijskog ideologa Mihaila Suslova i šefa KGB-a Jurija Andropova brzo napredovao, poziva se Jutarnji list na navode Enciklopedija.hr.
Za generalnoga sekretara CK KPSS-a izabran je 1985. godine. Potaknuo je program brze tehnološke modernizacije gospodarstva i državne uprave.
Njegova politika ‘glasnosti‘ – slobode govora – omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugdje.
Mnogi Rusi nikada nisu oprostili Gorbačovu turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.
Zbog slabih rezultata 1987. potaknuo je korjenitije reforme radi oslobođenja kulture od političke stega i radi veće slobode tiska, kao i restrukturiranja gospodarskog i političkog sustava, uvođenjem tržišnih mehanizama i elemenata izborne konkurencije.
Usmjeravao je vanjsku politiku prema smanjivanju napetosti između velesila te okončanju hladnoga rata. U prosincu 1987. potpisao je s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom sporazum o uništenju zaliha nuklearnih projektila srednjega dometa, a tijekom 1988–89. nadzirao je povlačenje sovjetske vojske iz Afganistana, navodi Enciklopedija.hr.
Njegova je politika ohrabrivala reformske promjene u državama Istočnoga bloka. Kada su uspostavljene nekomunističke vlade u Poljskoj, Demokratskoj Republici Njemačkoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj, složio se s odlaskom sovjetske vojske iz tih država. U ljeto 1990. pristao je na ujedinjenje Njemačke.
Hladni je rat okončao bez krvoprolića.
Kako bi učvrstio svoju vlast, u listopadu 1988. preuzeo je i mjesto predsjednika prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, kojemu su ustavnim promjenama bile dane široke izvršne ovlasti. U ožujku 1990. izabran je za prvoga predsjednika SSSR-a.
Njegova je reformska politika dovela do demokratizacije i decentralizacije sovjetskog društva i države, ali nije mogla riješiti sve dublju gospodarsku i političku krizu.
Za neuspjelog puča konzervativnih snaga u kolovozu 1991., dok je tri dana bio u kućnom zatvoru, izgubio je politički utjecaj.
Nakon odluke konstitutivnih republika da umjesto SSSR-a uspostave Zajednicu neovisnih država, Gorbačov je 25. XII. 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, pa je ta država prestala postojati.
Za doprinos svjetskom miru dobio je Nobelovu nagradu za mir 1990. godine.
U jednom od svojih posljednjih intervjua, koje je Gorbačov dao za rusku državnu agenciju Interfax kritizirao je širenje NATO-a
U njemu je bivši predsjednik SSSR-a, tada 90-godišnji Gorbačov, uoči diplomatskih razgovora koje će SAD i Rusija voditi o Ukrajini, kritizirao širenje NATO-a tvrdeći kako su “Sjedinjene Države postale arogantne nakon raspada Sovjetskoga Saveza”.
Gorbačov je u intervjuu bio vrlo kritičan prema stavu koji je Zapad zauzeo prema Rusiji nakon raspada Sovjetskoga Saveza 1991. godine.
– Raspoloženje na Zapadu bilo je trijumfalno, osobito u Sjedinjenim Državama… Postali su arogantni i samouvjereni. Proglasili su pobjedu u Hladnome ratu, a zapravo su Moskva i Washington zajedničkim snagama izvukli svijet iz sukoba i utrke za nuklearnim naoružanjem… Ali ne, ‘pobjednici‘ su odlučili izgraditi novo carstvo, otud je i nastala ideja o proširenju NATO-a – izjavio je bivši sovjetski čelnik, koji je odigrao ključnu ulogu u okončanju Hladnoga rata.
Gorbačov je bio vrlo kritičan prema širenju NATO saveza na istok.
– Kako se u takvoj poziciji može računati na ravnopravne odnose sa Sjedinjenim Državama i Zapadom – upitao se Gorbačov, ali i izrazio nadu u popravljanje odnosa između Moskve i Washingtona.
Gorbačov se prisjetio i posljednjih dana SSSR-a.
– Imali smo tada saznanja da ima ljudi na Zapadu, pa i u vladajućim krugovima, koji su trljali ruke kad su vidjeli naše poteškoće. U kabinetu Georgea Busha postojala je cijela frakcija koju je vodio ministar obrane Cheney. Rekli su da je Gorbačov beznadni komunist i da sve oklade treba staviti na Jeljcina. Nisu skrivali radost nakon raspada Saveza. Ali prije svega, mi smo odgovorni za našu zemlju, a ne Zapad. Drugo, bili su potrebni novi odnosi sa Zapadom, uključujući osobne odnose sa zapadnim čelnicima. Bilo bi nemoguće okončati Hladni rat, utrku u naoružanju i riješiti regionalne sukobe koji bjesne u svijetu. Zatim smo počeli komunicirati i oko globalnih pitanja, kao što su ekologija, energija i tako dalje. Ovo je danas relevantno kao i uvijek. Samo zajedno možemo se nositi s pandemijom i klimatskim problemom.
Uglavnom, ovo iskustvo je bilo neprocjenjivo i mislim da ga sada treba iskoristiti. Napokon su počeli ozbiljni razgovori o nuklearnom oružju, strateškoj stabilnosti i europskoj sigurnosti. Potrebno je proširiti dnevni red i nastaviti dijalog i u teškim trenucima. Siguran sam da će uroditi plodom – govorio je tada Gorbačov.
‘Nije me se slušalo‘
– Ljudi bi trebali znati činjenice, jer se stanje ne može procjenjivati nagađanjem. A činjenice su sljedeće: za Sovjetski Savez sam se borio do kraja i upozoravao na posljedice nesmotrenosti. Jeljcin mi je tada rekao, nemoj plašiti ljude. Naravno, bio sam u teškoj situaciji nakon puča. Ali smatrao sam da mi je dužnost upozoriti na posljedice.
Što se tiče lekcija. Mislim da je glavna pouka da državnost treba sačuvati. Bila je to nevjerojatna, lakoća, rekao bih nepromišljenost u kojoj su tada držali državnu sudbinu, i to gotovo svi, i komunisti i demokrati. Trojica muškaraca koji su se sastali u Beloveškoj Pušči izjavili su da Sovjetski Savez više ne postoji! To znači da nije bilo ustava, zakona, ničega od onoga što regulira obranu, granice i financije. Čak ni o nuklearnom oružju nije postignut sporazum. Oko toga je mjesecima vladala potpuna neizvjesnost, dok nije potpisan protokol, a gdje? U Lisabonu! A obveza uklanjanja nuklearnog oružja iz republika bivšeg Sovjetskog Saveza nije ispunjena sve do 1996.
Mnogi su tada mislili da će biti lako izgraditi novu državnost, a da ne govorimo o tome da će gospodarstvo nekim čudom procvjetati za nekoliko mjeseci. Ali čuda se ne događaju samo tako, ne u tako kompliciranom području kao što su reforme. Reforme su bile potrebne, ali morale su biti dobro osmišljene, a ne ‘šok‘.
I još jedna lekcija se bavi etničkim odnosima. Separatisti su obećali da će se sve vrlo brzo riješiti i da će se u neovisnim republikama poštivati prava svih. A što smo vidjeli u stvarnosti? Pojavili su se apatridi, ‘građani drugog reda‘, ponovno su se rasplamsali etnički sukobi, počeli su krvavi sukobi i ratovi. I opet moram podsjetiti, upozoravao sam one koji su raspirivali sukobe, upozoravao sam vođe, inteligenciju, narod… Nitko nije imao koristi od toga što me se nije poslušalo – zaključio je u intervjuu Gorbačov, podsjeća Jutarnji list.
/Desk/