“Cijeli svoj radni vijek provela sam u pravosuđu i to 23 godine kao sudac i 19 godina kao odvjetnica. O mirovini ne razmišljam, i želim samo da mi Bog podari zdravlje da mogu što duže raditi jer je ovaj posao ne samo moj životni poziv, nego moja strast koja me ispunjava u cijelosti i vjerujte da radim s istim žarom kao i na početku svoje karijere”, kaže Dalipagić u intervjuu za Dnevni list.
Kada predstavljaju mostarsku odvjetnicu Nadu Dalipagić, mnogi ističu kako se radi o poznatoj i uglednoj odvjetnici. Neki od značajnih sudskih procesa koje je svojedobno presuđivala kao sutkinja, ail i slučajevi za koje su se “lijepili” mediji, ovu odvjetnicu zasigurno stavljaju na jedan od pijedestala bh pravosuđa, naravno zajedno s još nekolicinom njenih kolega koje su također vrlo prisutni u javnosti.
Dalipagić za Dnevni list kaže kako je njena najveća profesionalna ljubav pravosuđe te da politika, uz koju se svojedobno vezalo njeno ime kao moguće gradonačelnice Mostara – ipak ne zanima. Izuzev što je poklonica umjetnosti, kulture, mode, njena velika ljubav je i njen rodni grad Mostar. No, iznad svega je, kako kaže njena obitelj iz koje crpi životnu energiju i o mirovini ne razmišlja.
Komentirajući stanje u pravosuđu, Dalipagić kaže kako može biti puno bolje, a posebno se osvrće na veliki broj neriješenih predmeta i loša zakonska rješenja.
DL: Ostvarili ste višedesetljetnu, uspješnu odvjetničku karijeru i još uvijek ste profesionalno, ali i društveno angažirani. Što vas motivira i razmišljate li o mirovini?
Dalipagić: Cijeli svoj radni vijek provela sam u pravosuđu i to 23 godine kao sudac i 19 godina kao odvjetnico mirovini ne razmišljam, i želim samo da mi Bog podari zdravlje da mogu što duže raditi jer je ovaj posao ne samo moj životni poziv, nego moja strast koja me ispunjava u cijelosti i vjerujte da radim s istim žarom kao i na početku svoje karijere. U tijeku svog radnoga vijeka imala sam mnogobrojne pozive da se angažiram na polju kulture, predstavništava, politike, ali za mene nikada nije bilo dvojbe i ništa nije bilo dovoljno privlačno da odem iz ovoga posla.
DL: Često ste sa svojim prijateljicama prisutni na mnogim kulturnim događajima u Mostaru. Od kud ta ljubav prema umjetnosti i što preferirate?
Dalipagić: Odvjetništvo je prelijep posao, pun izazova i mogućnosti za kreativna rješenja, ali i posao izuzetno odgovoran i stresan. Volim sa prijateljicama otići na dobar koncert, pogledati izložbu, a slikarstvo volim iznad svega. Moji omiljeni slikari su: Marin Topić i Nina Acković, ali i amateri, jer svatko u umjetnosti nam daje dio svoje duše i to treba cijeniti. Poznato je da među odvjetnicima ima vrsnih slikara, književnika, pjesnika i sportaša i to je bilo oduvijek, a to je svojevrstan bijeg u nešto lijepo i sadržajno.
DL: Može se primijetiti da ste i ljubitelj mode. Kakav stil i koje dizajnere preferirate?
Dalipagic: Stil doživljavam ne samo kao odnos prema modi i oblačenju, nego uopće odnos prema obitelji, prijateljima, a što znači da morate biti svoji, pratiti svoju zvijezdu i ono što vas čini zadovoljnim. Stara je poslovica – Tko nema sunca u sebi, ne može ga dati ni drugima. Ne volim praćenje trendova, volim osobnost u svim sferama života.
DL: Nakon toliko godina u pravosuđu, što biste posebno istaknuli, koji slučajevi su vas se najviše dojmili?
Dalipagić: Mnoge slučajeve iz svoje prakse neću nikad zaboraviti, a odnose se na obrane u predmetima ubojstava, razbojstava. Nikada vjerojatno neću zaboraviti oslobađajuću presudu pred Sudom BiH u predmetu braće Lijanović gdje su također bili optuženi i Predsjednik države, te sudac najvećeg Suda u državi. Tužitelj je bio stranac, a oslobađajuća presuda bila je satisfakcija za sve optužene, a također i za nas branitelje.
DL: Postoji li nešto što, s današnjeg stajalište, ne biste učinili?
Dalipagić: Odvjetništvo je posao koji ne zaboravljate odlaskom kući jer živite sa sudbinama ljudi koji su vam ukazali povjerenje. Nikada niste zadovoljni i uvijek tražite nova rješenja, te se preispitujete jeste li za stranku učinili sve što je zakonom dozvoljeno, a stranci omogućilo da riješi svoj problem.
DL: Od brojnih aktera se može čuti kako je stanje u bh pravosuđe loše. Mislite li i vi tako i što bi trebalo mijenjati na bolje?
Dalipagić: Stanje pravosuđa bi moralo biti mnogo bolje. Problemi su ne samo subjektivne, nego i objektivne prirode. Veliki broj sudaca, tužitelja i odvjetnika izvanredno rade svoj posao, ali postoje i objektivne okolnosti kao što su loš smještaj, ogroman broj neriješenih predmeta, loša tehnička opremljenost, loša zakonska rješenja, te činjenica na koju godinama ukazujem, a to su enormno visoke sudske takse. Visoke sudske takse onemogućuju mnogim ljudima pristup Sudu iako je jedan od osnovnih principa pravičnog sudovanja – jednak pristup Sudu. Ne možemo govoriti o učinkovitom pravosuđu ako se na zakazivanje ročišta za običnu štetu čeka po tri godine, pa potom slijedi žalba, a to su nedopustivo dugi periodi. Također, u kaznenim predmetima, uloga oštećenog je potpuno marginalizirana i mislim da to treba mijenjati, a valjalo bi preispitati i činjenicu da istragu vodi Tužiteljstvo jer je po mom mišljenju Institucija istražnog suca bila mnogo bolje rješenje.
DL: Tko je za vas uzor u životu ili čiji rad i djelo posebno cijenite?
Dalipagić: Prave vrijednosti ponesete iz svoje kuće, pa zasigurno mogu reći da su mi jedini pravi uzori bili moji roditelji. Naravno, u životu sam sretala mnoge izvanredne ljude u svim sferama života, pa i u novinarstvu, kojima sam se divila i na radu i uopće na životnom stilu.
DL: Zalažete se i za prava žena. Što je žena danas, a što nekada?
Dalipagić: Svakodnevno sam u prilici da u svom poslu susrećem žene kojima su povrijeđena osnovna ljudske prava, a ono što je za mene nedopustivo je povećanje nasilja – obiteljskog i svakog drugog prema ženama, a odnosi se na fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje. Ono što me ohrabruje su mlade, samosvjesne žene koje ulažu o svoje obrazovanje, imaju svoje ciljeve i ne dozvoljavaju da budu bilo čije žrtve. Posebno je dobro što se o nasilju govori, što žene traže rješenja i zaštitu bez srama i predrasuda jer je to upravo ono što je sprječavalo žene da traže izlaz iz tih ponižavajućih situacija.
DL: Često spominjete Mostar, vaš rodni grad i mjesto življenja i djelovanja. Što je za vas Mostar i njegovi žitelji?
Dalipagić: Mostar je za mene centar svijeta. Tu su me u naručju, kao bebu, donijeli moji roditelji. Tu sam završila školovanje, stekla obitelj na koju sam ponosna, stekla prijatelje i za mene ne postoji mjesto koje bi mi bilo draže i gdje bi željela otići. Zapravo, ne znam šta bih još tražila na bilo kojem drugom mjestu, izuzev onoga što imam u svom voljenom gradu.
DL: Mnogi su svojedobno ‘prizivali’ vas u politici, a spominjani ste i kao moguća kandidatkinja za gradonačelnicu Mostara. Jeste li imali političke ambicije i ako jeste, zašto ste od toga odustali?
Dalipagić: Što se tiče inicijative za gradonačelnicu grada, imala sam ogromnu potporu sugrađana i prijatelja i to me izuzetno veseli i činilo ponosnom, ali već sam naprijed objasnila moju ljubav prema pravosuđu.
DL: Može se čuti kako kažete da vam je obitelj iznimno važna. Kako ste uskladili obitelj i karijeru?
Dalipagić: Zaista je obitelj iznad svega – tu nalazim snagu, motiv i inspiraciju. Oduvijek sam imala veliku podršku u svom suprugu Saši, te svojim kćerima i obožavanim unucima. Unuci su meni i Saši dodatna radost i pravi smisao života. Druženje s njima vraća nas u mladost i daje dodatnu životnu energiju.
(Izvor: Dnevni list)