Svi znamo da natprosječno inteligentni ljudi ne donose uvijek najpametnije odluke niti im njihov visok kvocijent inteligencije jamči uspjeh i sreću. Naprotiv, izuzetno inteligentni ljudi često završe zapetljani u mreži briga, egzistencijalne tjeskobe i beznađa.
Genijalnost često povezujemo s čudljivošću: Ernest Hemingway, Emily Dickinson, Virginija Woolf, Edgar Allan Poe, pa čak i Mozart, sve su to bili briljantni, kreativni, iznimni umovi — i svi odreda tragično tjeskobni.
No, može li se govoriti o pravilu? Postoji li izravna veza između višeg IQ-a i depresije? Za početak, viši stupanj inteligencije ne pridonosi nužno razvoju bilo koje mentalne bolesti. Ipak, točno je da kod ovih ljudi postoji određena sklonost pretjeranoj zabrinutosti, samokritičnosti i iskrivljenom, najčešće negativnom svjetonazoru. U mnogim slučajevima, ti se čimbenici ujedinjuju u idealnu Petrijevu zdjelicu za nastanak depresije: iako naravno ima iznimaka, mnoge su studije pokazale da ljudi s kvocijentom inteligencije višim od 170 osobito naginju depresiji, piše tportal.
U svojoj knjizi “Kreativni mozak” neurologinja Nancy Andreasen vrlo pažljivo demonstrira nezanemarivu sklonost najpametnijih i najkreativnijih ljudi da razviju određene poremećaje: bipolarni poremećaj, depresiju, napadaje tjeskobe te, posebno, napadaje panike. Čak je i Aristotel u svoje vrijeme pisao o tome da inteligencija ide ruku pod ruku s melankolijom. Genijalci poput Isaaca Newtona, Arthura Schopenhauera i Charlesa Darwina patili su od dugih razdoblja neuroza i psihoza. Virginia Woolf, Ernest Hemingway i Vincent Van Gogh otišli su tako daleko da su si oduzeli život.
Sve su to, naravno, slavni ljudi, no uvijek je bilo i tihih, neshvaćenih, usamljenih genija koji žive u svojim mikrosvjetovima, odvojeni od ostatka svijeta, koji im se jednostavno čini previše kaotičnim, besmislenim i razočaravajućim.
Studija utemeljitelja psihoanalize Sigmunda Freuda provedena na skupini djece s kvocijentom inteligencije većim od 130 pokazala je da je gotovo 60 posto njih razvilo ozbiljan depresivni poremećaj. Poznat je i rad Lewisa Termana, koji je 60-ih godina prošloga stoljeća počeo pratiti djecu s IQ-om većim od 170 u jednom od najpoznatijih eksperimenata u povijesti psihologije. Promatrajući ih kao sredovječne odrasle ljude u 1990-ima, pokazalo se da postoji veza između visokog kvocijenta inteligencije i niže razine zadovoljstva životom. Iako su mnogi među njima postali uspješni ljudi, mnogi su si opetovano pokušali oduzeti život ili su razvili razne ovisnosti.
Promatranjem visoko inteligentnih ljudi utvrđeno je i to da su oni osobito osjetljivi na globalne probleme. Pritom, njih ne brinu samo konkretne stvari kao što su klasne nejednakosti, glad ili ratovi – smeta im egoistično, iracionalno i nelogično ponašanje. Ponekad čak razviju disocijativni poremećaj osobnosti. Svoje živote u pravilu promatraju izvana, poput sveznajućeg pripovjedača kojemu treće lice omogućuje preciznu objektivnost, ali bez osjećaja da je i sam dio priče. To uzrokuje “slijepe točke”, što pak ima veze s emocionalnom inteligencijom: kako su skloni samoobmani, nastaju ozbiljne pogreške u percepciji.
Nadalje, natprosječno inteligentni ljudi često se isključivo fokusiraju na ono što njihovoj okolini nedostaje. Neusklađenosti, sebičnosti svijeta u kojemu žive, svijet u koji se ne mogu uklopiti. Često ne raspolažu emocionalnim vještinama koje bi im pomogle pronaći smirenje u tom zbunjujućem vrtlogu.