Piše: Rainer Sollich/DW
Kobane je ponovo osvojen, a nakon pada Al Alama, koji je u blizini Tikrita, moguće je da će i iz tog grada biti istjerani pripadnici „Islamske države“. Takve vijesti bude nadu da će „Islamska država“ oslabjeti i da je blizu dan kada će biti i vojno poražena. U prilog tome govore još neke indicije: Prvo: „Islamska država“ je počela loviti dezertere. Navodno su ubili 30 ljudi iz vlastitih redova, koji su pobjegli od „neprijatelja“.
Stručnjaci kažu da je to tipično ponašanje borbenih jedinica kada se nađu u velikim teškoćama. Napadima kurdskih boraca na izvore nafte u blizini Kirkuka, „Islamska država“ bi mogla ostati bez značajnog izvora prihoda. Osim toga, bjesomučno uništavanje antičkih kulturnih dobara, moglo bi se shvatiti kao izraz očajanja koje je zahvatilo džihadiste.
Upravo jer je bitka izgubljena, oni žele iza sebe ostaviti spaljenu zemlju.
Međutim, moguće je i drugačije protumačiti te signale. Iako je „Islamska država“ u dijelovima Iraka i Sirije u vojnoj defanzivi, ne treba se zaboraviti njen uticaj u Libiji, gdje su prije nekoliko tjedana javno masakrirali na desetine egipatskih kršćana. Što je sa Sinajem, gdje egipatska vojska nikako da stavi pod kontrolu teritoriju koju drži „Islamska država“? Što je s novim savezništvom između „Islamske države“ i afričke terorističke organizacije Boko Haram, koje obje strane slave kao propangadistički uspjeh?
Je li moguće pobijediti „Islamsku državu“ dok sirijski diktator Asad i dalje bombardira čitave gradske kvartove i dok još postoji međusobna mržnja i borba za resurse između iračkih sunita, šiita i Kurda?
Trajni problemi arapskih država
Dakle, rano je za tvrdnju tvrdi kako je „Islamska država“ poražena. Još uvijek postoje svi politički problemi koji su doveli do njenog uspona. Ne radi se samo o ratu u Siriji i nedovoljnom učešću sunita u iračkoj vlasti. Posebno mlađe generacije su u skoro svim arapskim državama u izgubljenoj i frustrirajućoj ekonomskoj i političkoj situaciji.
Stoga je vjerojatno teško suzbiti ideološku zavodljivost „Islamske države“, koja prema mišljenju njenih pobornika upravo i počiva na brutalnom insceniranju i nemilosrdnom ratovanju.
Jedna stvar je jasna: mnogim mladim muslimanima diljem svijeta džihadizam daje osjećaj da se nalaze na pravoj strani u ratu između „izvornog“ islama i ostatka svijeta – svijeta nevjernika.
Nemilosrdno ubijanje protivnika i zarobljenika i medijalno inceniranje po društvenim mrežama raspiruje maštu o svemoći i pumpa adrenalin u vene. Ma koliko to bilo neshvatljivo za odrasle, obrazovane osobe, za te mlade ljude je „cool“ i super kako krvavi džihadizam tako i raskid s civilizovanim normama koje ga prate – njima sve to donosi uzbuđenje koje rijetko nalaze na drugoj strani.
Islam se mora sam reformirati
Ni u islamskom svijetu ni u Europi do sada nije pronađen duhovni protuotrov. Arapska društva su kulturno i civilizacijski toliko paralizana i izložena tako velikom ekonomskom pritisku da nisu sposobna djelovati. Nakon propasti „arapskog proljeća“ teško je u dogledno vrijeme očekivati bilo kakve društvene i političke reforme. A u Evropi se sa nevjericom posmatra sve veći broj džihadističkih turista. Pod lupu se uzimaju problematična rubna područja gradova, u kojima se traži veća integracija muslimana kao i državna nastava islama.
To nije pogrešno, ali je nedovoljno. Reformski impusi, koji su prijeko potrebni, moraju doći iz samog islama. To je zadatak religioznih dostojanstvenika na Bliskom i Srednjem istoku ali i europskih muslimana. Nije nužno samo novo razumijevanje islama, koje bi omogućilo modernizaciju, već i takvo razumijevanje islama koje bi oduševilo mlade muslimane, koje bi njihovim životima udahnulo smisao – bez terora i nasilja.