Piše: Faruk Kajtaz/Starmo.ba
Junačenje po društvenim mrežama i nadaleko poznato mostarsko „žuganje“, postalo je ozbiljna preokupacija onih, koji vjeruju da se stvari u realnom životu mogu mijenjati putem Facebook objava ili „cvrkuta“ preko Twittera. Po mogućnosti sa „pametnog“ telefona u bašti nekog kafića uz (kraći) espresso i čašu vode.
Jedan Mostarac, koga sam doživljavao kao ozbiljnog čovjeka, reče mi prije par dana sasvim ozbiljno: „Pratiš li moje objave na Fejsu? Razvaljujem brate“.
Glasno šute i ovdašnje mudre glave i intelektualci uz poneki časni izuzetak. Dovoljno je samo pogledati neku od TV anketa sa Mostarcima. Polovina bježi od mikrofona i kamera, dok oni koji pristaju kazati riječ-dvije, ostaju na opće poznatim kratkim frazama uz neizbježno kolutanje očima i cinični osmjeh. U ovo vrijeme pojačanog interesa za Mostar, ostao sam blago rečeno zatečen načinom rasprave i ponašanja “uglednih” Mostaraca, koji su pokušali svekolikoj javnosti u BiH objasniti korijene političke krize u Mostaru. Ne žele slušati jedni druge, mašu rukama i glasno upadaju u riječ jedni drugima i sve to bez puno pravih argumenata.
Jaki smo na postovima, ali smo slabi na konkretnim akcijama. Zapravo u Mostaru postoje dva paralelna svijeta; jedan virtualni i digitalni i u onaj u stvarnom materijalnom okruženju. U virtualnom svijetu sve frca od sukobljavanja i ratova postovima, dok se u stvarnom svijetu stječe utisak kako Mostar živi životom dobro uređene, ali užasno dosadne skandinavske provincije.
Nekada se žugalo isključivo po kafanama, a danas se „polje borbe“ preselilo u svijet socijalnih mreža. To čuveno mostarsko „žuganje“ je inače teško objašnjiv pojam, ali bi se neupućenima moglo objasniti kao uglavnom neutemeljeno kritikovanje tuđih poteza i akcija bez bilo kakvog konstruktivnog pristupa ili prijedloga. Neki bi to nazvali „ogovaranjem“, ali Mostarci su smislili puno pitomiji termin -„žuganje“.
Sasvim solidno razvijeni NVO sektor takođe je jak na riječima, ali se javno djelovanje svodi na prezentacijske aktivnosti i poneku press konferenciju na kojoj se opet, uglavnom puno priča, da ne kažem – žuga. Posljednji primjer je najava nekakvog „performansa grupe građana“, zbog načina zapošljavanja. Organizatori tako poslali najave i pozive, mediji (u velikom broju) došli očekujući „nezadovoljne“ građane na Španskom trgu, a tamo dva rukom ispisana transparenta i to je to!? Cijela frka zbog dvije stidljive curice sa „transparentima“, kojima je maca popapala jezik…
Možda smo previše očekivali ili smo naivno vjerovali da neko zaista u ovom gradu ima nešto reći?
Sav taj zanos koji se neumjereno širi preko društvenih mreža netragom je nestao kada se trebalo izaći na ulicu i javno reći ono što se tako žestoko propagira po internetu. Ovim fenomenom bi se sigurno itetako mogli pozabaviti sociolozi, ali i psiholozi. Možda se radi o iskonskom strahu Mostaraca o mogućeg javnog „provaljivanja“, što je u ovom gradu gore od bilo čega. „Ja da se provalim, ma nema šanse“ – česta je uzrečica „pravih“ Mostaraca.
Šta je tačno to „provaljivanje“, niko do sada nije baš suvislo objasnio, mada se najvjerovatnije radi o lokalnom konformizmu plašljivih građana, koji radije biraju žuganje (ogovaranje) sa distance, nego stvarno suočavanje sa izazovima. Svoje mane smo pretvorili u vrline, pa nije čudo što nam je sistem vrijednosti „obrnuto proporcionalan“.
Stječe se utisak kako Mostarci virtualni svijet doživljavaju kao svojevrsni „ispušni ventil“ za vlastite (skrivene) frustracije, dok se u realnosti igra na sigurnu kartu nezamjeranja i liniju manjeg otpora. Klasična „trač partija“ u stilu „majke ti, vidi mu glave“ i „moja ti…“.
Zato, dobro razmislite kada ubuduće na internetu zakačite najavu nekog okupljanja „nezadovoljnih građana“. U Mostaru je to sasvim realna mogućnost da se zapravo radi o „zvrčki“ dokonih likova iz neke ljetne bašte, koji se samo dobro zezaju ili jednostavno žugaju. A boje se da se javno ne provale.
I na kraju da se opet zapitajmo; Koga to Mostarci folariju? Ako mene pitate, najviše sebe same….
P.S. Ovaj tekst nemojte protumačiti kao “žuganje”. Ja sam se, na sreću, već odavno “provalio”.