A evo sad postoji i „Zoolander 2“, za mene sasvim nova i dosad nepoznata razina filmske traume. Gledam filmove valjda već 40 godina (od toga skoro 28 kao punoljetna osoba), svakakvog sam se sranja u životu nagledao i odavno ne očekujem da išta više može ući u neku moju imaginarnu top 10 listu svih vremena, ni najboljih, ni najgorih filmova (kao ni serija, albuma…). Podražaj sa 45 naprosto ne može biti isti kao sa 25. Istina, s vremena na vrijeme me ponešto i oduševi kao da sam opet onaj isti nadobudni, napaljeni tinejdžer, ali all time top ten-ovi sumnjam da će mi se više mijenjati.
Svojedobno sam imao redovnu DVD rubriku u jednoj meni jako simpa i dragoj perolakoj tjednoj publikaciji (TV Story, kasnije Stars) i to je trajalo dobrih osam godina (od kojih je uzgred rečeno pet glavni urednik bio ovdje trenutno odsutni NG Tomljanović), a na kraju svake sam objavljivao svoju listu najboljih i najgorih filmova te sezone. Zabavljalo me to, pogotovo ova lista najgorih, ali mi nikad nije palo napamet razmišljati o tome koji bi od tih groznih trešerskih flopova mogao ostati kao „trajna vrijednost“ na nekoj mogućoj listi najgorih svih vremena. To je tako, ne treba biti zlopamtilo – dobri se pamte, loši zaboravljaju što prije, pogotovo ako gledaš i recenziraš 150-200 filmova godišnje.
Shvatili ste dakle – „Zoolander 2“ je spektakularni, streloviti, visoki new entry na mojoj dosad nepostojećoj listi najgorih filmova svih vremena. I što je najbolje od svega, uletio je na nju sasvim nenadano. Naime, prvi „Zoolander“ iz 2001., nije bio neka sreća, ali nije bio ni grozan, nije čak bio ni bogzna kako uspješan – u kinima se jedva pokrio. No, očito je u određenim, valjda modnim, krugovima s vremenom stekao nekakav kultni status, pa se o nastavku počelo pričati još 2008. Projekt je dakle razvijan godinama, a vrlo često se zna dogoditi da onda takav neki prožvakani i kroz development hell ispljunuti konačni rezultat bude skrpan i zbrčkan.
No, to bi sve bili kurtoazni eufemizmi za grozotu galatičkih razmjera kakva je „Z2“. Već od uvodnih scena, u kojima nekakvi tipovi naganjaju Justina Biebera glavom i bradom, pa ga uhvate i ubiju, a ovaj se na samrti namješta za selfie, uvuče se neki kiseli osjećaj koji prema kraju samo raste i raste. Netko dakle ubija ljepuškaste selebritije a sve to istražuje tajna agentica modnog Interpola (!) Penelope Cruz (koja se ovdje zove Valentina Valencia, izgleda odlično i glumi grozno). Onda slijedi špica u kojoj saznajemo što se u proteklih 15-ak godina događalo sa Zoolanderom (Stiller) i frendom mu Hanselom (Wilson), a to je tek blesavo do bola.
Uglavnom, obojica su se, svaki iz svojih razloga povukli iz biznisa i žive daleko od očiju javnosti, a sad će ih ponovo ujediniti poziv na modnu reviju u Rim gdje će upasti u bjelosvjetsku pizdariju. No, riječi su krhke, slabašne i nedostatne da se opiše ta nelagoda dok ti se pred očima vrti takva katastrofa. Nije dakle problem u nelagodnom humoru, taj zna biti genijalan kad ga rade majstori zanata – npr. Larry David ili Ricky Gervais, čak i Sacha Baron Cohen. S druge strane film nije ni onako adamsandlerovski toliko-loš-da-je-dobar (kao primjerice njegov urnebesni übertrash „That’s My Boy“), nego je naprosto samo strahovito promašen, toliko da svaka rečenica, svaka scena, svaki kadar vape za pitanjem: što su pobogu mislili.
Film je prepun, ali prepun celebrity camea, sve ih je teško i pohvatati, većina ih je sasvim besmislena, a neki su i dosta uvredljivi za same celebove. Što na primjer 83-godišnem Willieu Nelsonu treba pojavljivanje u sceni u kojoj se implicira da je upravo namjeravao općiti s nekom živinom? Naravno, da je imalo duhovito, ne bi smetalo, dapače, dobar ukus i politička koreknost prirodni su neprijatelji komedije, ali od ovog je smješnija i štajaznam… upaljena zanoktica, zubobolja, diareja… a zabavnije višesatno čekanje u redu na nekom šalteru ili buljenje u zid na kojem se suši boja (bajata fora, znam, ali sasvim prikladna). Neki od svih tih bezbrojnih camea ne traju više od par sekundi, no neki su i malo veći (Benedict Cumberbatch, Sting, Billy Zane…), utoliko i neduhovitiji, a ono čemu se u finalu filma izlažu modne ikone Valentino, Tommy Hilfiger i Anna Wintour teško je opisivo i krajnje neobjašnjivo.
Uglavnom, ovaj primarni eksponat nekog budućeg muzeja ove agresivne, antipatične suvremene celebrity kulture koja sama sebi viri iz dupeta opća je, neoperiva bruka i sramota za sve umiješane (a ima ih podosta), za koju čak ne mogu reći ni da bi ju trebalo pogledati da bi se povjerovalo koliko je grozna. Treba u životu ipak željeti dobro bližnjima…
(izvor: 20minuta.hr)