Piše: Davor Špišić/Jutarnji list
Elem, 14-godišnji Žac od djeda je iskamčio stari sako. Visi sako na njemu, baš šlampavo kako treba, dok dječarac s uzbuđenjem na revere kači male biljege novog vala. Stoji Žac u uskom hodniku stana, rastaje se s djetinjstvom i ograničenjima vlastitoga doma. Sa zebnjom lovi majčin pogled, hoće li ona prepoznati važnost njegove inicijacije.
Majka k’o majka ništa ne razumije, a boji se, ima i ona svoje uspomene, što li prokleta budućnost nosi? Stoje njih dvoje u hodniku a zapravo su na vjetrometini vremena. Jedva da je treptaj oka trajala scena, ali mlađahni Karlo Maloča (ozbiljan i instinktivan je angažman ove buduće glumčine) i Jelena Miholjević (kao da se Fordova Ma Joad vratila i oplemenila nas) odigrali su je kao duboku razdjelnicu ovdašnje prošlosti i budućnosti.
No, idemo redom. Taman što je prva epizoda “Crno-bijelog svijeta” odsvirala povečerje, oko nje se poveo rat na društvenim mrežama. Naravno, nije sporno imati argumentirano kritičko mišljenje, iz privatnoga gledateljskog aranžmana ili profesionalnog vrednovanja. Međutim, generalno me živcira doza hejterske potrebe da se u startu pokopa stvaralački napor.
Godinama režimo da nema proizvodnje dramskog programa i onda se pojavi serija koja, dakako, nije bez mana, ali očigledno je napregnula respektabilne spisateljske, glumačke, redateljske i vizualno/zvučne rekonstrukcijske kapacitete, a mi joj skidamo skalp tek što se rodila. Helouuu??!!
Čini se da je šatro zemlja Hrvatska sve manje sposobna cijeniti ulog stvaralaštva, a sve više zlurado uživa u prepotentnom rušenju te proizvodnje.
Ni oni dobronamjerni nisu u pravu kad zakeraju, brojeći faktografske pogreške. Serija se pošteno potrudila rekreirati epohu. Međutim, čini mi se da je uz dovoljnu dozu retrofaktografije, redatelju i scenaristu Goranu Kulenoviću i scenaristu Igoru Mirkoviću jednako važno bilo ispričati samosvojnu utopiju. “Crno-bijeli svijet”, naime, nije nostalgija za bivšom zemljom ili mladošću.
Ovo je serijal o održivoj utopiji. Pokušaj da se s ljubavlju podsjetimo na realne a bezumno izgubljene šanse. Po značajnoj proizvodnji artefakata normalnog civilnog društva, po njezi ljudskog rada i ljudskosti uopće, tada smo imali šanse da dosegnemo normalnu budućnost. A nismo, nego smo se raspali, moralno i materijalno, u vražju mater.
Zato u “Crno-bijelom svijetu” oko svakog oficira JNA, udbaškog fana, razvedenih bračnih drugova ili disfunkcionalne obitelji lebde mekocrtači ljubavi i razumijevanja. Riječ je o potrebi da još jednom pokušamo dosegnuti utopiju normalne zajednice. Ili nas neće biti. “Crno-bijeli svijet” je novi punk krik opomene, a Hrvatska neka se samo pravi gluha.