Priča da Salvador Andrés Peláez traži djecu iz nekadašnjeg, ratnog Mostara, a danas odrasle ljude, obišla je gotovo sve domaće, ali i regionalne medije, te podsjetila da se i u ratu kroz posebne ljude i teške situacije izlijevaju rijeke ljubavi.
Salvadoru se javio portal Hercegovina.info, kako pišu, preko facebooka, malo na engleskom, malo na španjolskom, malo na hrvatskom, snađosmo se za jedan ugodan razgovor.
„Uzbuđen sam što me tjerate da se sjetim svoje mladosti. Zanimljivo, nove generacije razmišljaju samo o dobrom provodu, dok sam ja u njihovim godinama utonuo u rat. To nije bio moj rat, nisam imao ništa s tim, ali smo znali smo da moramo zaustaviti to zlo, jer je bilo nepravedno. Bojali smo se da će se ponoviti zločini iz Drugog svjetskog rata. Osobno mislim da smo učinili sve što je bilo u našoj moći i uspjeli, barem malo, pomoći djeci da imaju i nešto drugo. Sigurno im je bilo jako teško. Kad sam bio u Mostaru, dijelio sam svu hranu, a šefovi bi me pitali: Što ćeš ti jesti? Odgovorio sam, kad se vratimo u bazu Dračevo, tamo ćemo naći toplu hranu, toplu vodu i dobar krevet za spavanje. Imam udobnost normalnog života. Što imaju ovi ljudi i ova djeca?“, prisjeća se Salvador za Hercegovina.info.
U BiH ga je ponovno vuklo, te je dolazio i 2018. godine, a planira doći i ovoga ljeta.
„Vidio sam tada mlade ljude i djecu na ulici i bio sam jako sretan, jer sam nakon ratnih slika vidio normalne ljude kako hodaju ulicom. To mi je bilo jako važno. I to mi je glavno sjećanje na Mostar“.
Raduje se novom dolasku u našu zemlju, a stiže sa suprugom, piše Hercegovina.info.
„Planiramo ići zajedno vlastitim vozilom iz Španjolske u Bosnu i Hercegovinu. Kada sam bio 2018. godine identificirao sam ceste od Dubrovnika, preko Hrvatske, do Sarajeva i sve je vrlo prohodno. Stižemo u kolovozu ili rujnu“, kaže Salvador i obećava preciznije javiti termin.
Upitan koliko ga je vrijeme koje je proveo u BiH obilježilo kao osobu, kaže da je tek naknadno sve shvatio.
„Jednog dana usred misije, mislim da je to bilo u mjesecu studenom 1993. godine, pratili smo konvoj kamiona koji je prevozio muškarce s jednog polja na drugo područje. Ispostavilo se da su ti ljudi ratni zarobljenici. Radili smo razmjenu. Upravo u tom trenutku, tog dana, shvatio sam i shvatio sam zašto sam tamo. Imalo je smisla. Većina muškaraca koji su bili tamo nisu tu željeli biti. Kako smo odrastali, primijetili smo da su mnogi ljudi bili potpuno nesvjesni što se događa i što se dogodilo na Balkanu. Danas pričati o ratu u Bosni i Hercegovini znači govoriti o nečem što je bilo, bez ikakvih valjanih osvrta, jer malo je ipak rečeno i malo se zna. Najviše se znalo o opsadi Sarajeva i Srebrenici. Nove generacije bi morale tražiti uzroke zašto se rat dogodio“, priča nekadašnji španjolski vojnik.
Nakon što je objavio fotografiju s djecom iz Mostara, te poželio da ih vidi, stupili su u kontakt. To ga je posebno obradovalo.
„Svidjelo mi se što sam mogao kontaktirati svu djecu, posebno Harisa i Sabinu. Oboje su roditelji i grade obitelj. Haris me nazvao videokonferencijom, ima kćer i danas je uspješan poslovni čovjek. Sabina također ima curicu, a siguran sam da će biti lijepa kao i njena majka. Bio sam jako sretan vidjeti kako dečki postaju šarmantni odrasli ljudi, koji normalno žive u normalnom gradu“, kaže Salvador dodavši da se raduje susretu uživo ovoga ljeta.
Ljubav španjolskih vojnika i Mostara nije bila nimalo slučajna, a danas, upravo njima u zahvalu najveći gradski trg nosi ime Španjolski trg. To je ime dobio 1995. u čast 21 španjolskom vojniku, koji su poginuli od 1992. do 1995. u redovima međunarodnih vojnih snaga u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini, piše Hercegovina.info.
/Republika/