Piše: Ante Tomić/Jutarnji list
“Ma, molim te, gledaj”, kažu oni s ozarenim, trijumfalnim osmijehom, “našao sam suhu svinjsku koljenicu za četrdeset osam lipa po kili”.
Kad god ih sretnete, takvi uza se imaju nešto s čime su senzacionalno povoljno prošli, svinjetinu, pastrve na akciji, rizling u ekonomičnom plastičnom pakiranju od pet litara ili metlu jedva uočljivo napukle drške. Čovjek rastvara najlonsku vrećicu pokazujući vam plijen. Vi se neoprezno nagnete poviriti na nešto zelenkasto što samo oblikom daje na koljenicu, a odozdo vas zapahne takav snažan vonj da vam suze pođu i morate se rukom nasloniti na obližnju zgradu da se ne srušite.
Opazit ćete ih zatim uvijek ako vlasti dijeli nekakvu besplatnu hranu, prvomajski grah ili bakalar na Badnjak. Kad se mukte jede oni nemaju vjerskih ili ideoloških predrasuda. Sa spremnom zdjelicom u ruci u prvome redu do kazana štemaju lijevo i desno nasrtljive penzionerke laktovima kao Aljoša Asanović.
Jednom u desetljeću ili čak rjeđe oni se drznu na nepromišljenu, omamljujuću, vrtoglavu pustolovinu da vas počaste ručkom, ali onda se obično morate voziti na periferiju, do mjesta gdje su oni našli čitav meni, bistru goveđu juhu, teleće mišiće s graškom, salatu od cikle, štrudlu od višanja i kruha koliko voliš za tri kune i sedamdeset lipa.
“Čuj, tri i sedamdeset?!”, zapanjite se. “Pa gdje to ima?”
“U menzi Cestara”, objavi napokon dosjetljivac prepredeno se kesereći, a vi mu obično popustite jer ste na pola sata od kuće. A i ne želite ga uvrijediti, iako bi se teško moglo zamisliti što bi njega uvrijedilo. Otrpite psujući u sebi, za stolovima od neoblanjanih dasaka, u niskoj dugačkoj baraci nedaleko gradilišta obilaznice, s pogledom na visoke betonske stupove budućeg vijadukta, među građevinskim tehničarima i tesarima u blatnjavim kombinezonima, mučno žvačući teleće mišiće koji imaju okus i teksturu gume od bagera.
Ne shvaćate smisao šparanja po cijenu odustajanja od svake ugode, osim ako nema nekakve nastrane, mazohističke slasti u ustezanju, uskraćivanju, odricanju. Šalite se kako kompulzivni tvrdice u osnovi vjerojatno nisu drugačiji od šašavaca koji stavljaju štipaljke na bradavice, ali samo do jednom, kad otkrijete kako je znanac koji nemilosrdno kontrolira troškove, odijeva se na sniženjima, obuva po nabavnoj cijeni i ne odbija ni najužasnije obroke ako su besplatni, stekao dva stana, kuću na Krku, građevinsku parcelu u Gorskom kotaru i četiri stotine kvadrata poslovnog prostora u centru.
Ne znate li osobno nikoga ovakvoga, opazili ste možda pojavu ako pratite kad državni dužnosnici predaju popise svega što posjeduju, kako sa svakim izbornim ciklusom, svake četiri godine, postojano i tiho raste ušteđevina nekadašnjeg zastupnika, pa ministra, pa sad opet zastupnika Arsena Bauka. I premda nema nikakve sumnje da je on sve po zakonu stekao, a nema zaista mnogo političara s tako čestitim navikama, javnost se svejedno neugodno lecne Baukovim neumoljivim prosperitetom. Čisto nas vrijeđa da netko napreduje i u ovim gladnim godinama, kad većina samo gubi, nazaduje i propada. Pa kako, majku mu, pita se narod ogorčeno.
Eto, može se. Vrijedna je esdepeovska vjeverica prije neki dan za novine uvjerljivo objasnila kako je s nekoliko razumnih, štedljivih mjera sakupila znatnu zalihu lješnjaka, oraha i žireva, a mene je jedna od njih upravo ganula. U srce me je dirnulo kad sam pročitao da Arsen Bauk za romantičnu večeru potroši do sto pedeset kuna.
Dakle, to je prava ljubav, shvatio sam potreseno, na rubu suza. Nema danas mnogo takvih parova. Mlađe ženske, znate i sami, očekuju da im kupujete nakit, krznene bunde i potpisane torbe, vodite ih na krstarenja i skijanja, u luksuznim restoranima ih hranite odrescima i jastozima, plaćate im frizerke i kozmetičarke, masaže i depilacije. Rijetkost je vidjeti nekoga skromnog, niskobudžetnog poput Baukove djevojke. Ta pouzdano nije neka sponzoruša. Kad je voljeni muškarac odvede na romantičnu večeru za sto pedeset kuna, to je to. Nema nikakve sumnje da ona nije s njim zbog para.
Takvu ženu i vi želite kraj sebe, umjesto one pohlepne rospije koju ste vjenčali, a koja bi vam pol plaće za Valentinovo potrošila. Za parove kao što su zastupnik Bauk i njegova djevojka, Gavrilović bi za Dan zaljubljenih trebao izbaciti specijalnu seriju konzervi goveđeg hašea s natpisom: “Samo ti!” Pa onda oni lijepo upale jednu svijeću i toćaju kruhom i ljube se preko hašea. On njoj na kraju pokloni dva para praktičnih, toplih vunenih čarapa koje je kupio na trešnjevačkom placu, a ona mašući rukom ispred lica, čineći one smiješne pokrete koje žene čine kad hoće zaustaviti suze, ganuto šapne: “Oh, Arsene!”
To je ljubav, dragi čitatelji. Duboka intimna veza kojoj ne trebaju nekakve bučne, razmetljive, raskošne geste, velike neukusne svadbe gdje se prežderava i oblokava i pleše po stolovima dvjesto ili tristo uzvanika. Grozno! Bauk i njegova izabranica učinit će to samozatajno i tiho. Obredu će prisustvovati samo njih četvero, mladenci i kumovi, i kasnije otići na svadbene ćevape, po pet komada s lukom.
Tako se voli i živi, stječe i napreduje. Ušpara se na kavi, prestane pušiti, zakrpa stari kaput, kupi jedan par cipela u dvije sezone, termostat namjesti na sedamnaest stupnjeva, a vešmašina uključuje samo obnoć, kad je jeftina struja, i u malo vremena se stekne i za stanove, i za kuće, i za poslovne prostore i za građevinska i poljoprivredna zemljišta. Navike saborskog zastupnika Arsena Bauka svima nam mogu biti svijetli uzor. Da smo svi mi Hrvati gledali koliko trošimo, da smo šparali i kupovali nekretnine, davno bi, zemljaci moji, Hrvatska bila do Drine.