Piše: Snježana Pavić/Jutarnji list
Poruka mira i prijateljstva hrvatske predsjednice namijenjena je prije svega Bošnjacima. Oni se stalno boje oživljavanja devedesetih i sa sumnjom gledaju u namjere Zagreba i Beograda. Kad je predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić ovaj vikend napao šefa HDZ-a Tomislava Karamarka za ratnohuškačku retoriku i komadanje BiH, iz Zagreba je to izgledalo kao prekomjerno granatiranje.
No Komšićeva nervozna reakcija manje je šokantna kad se stavi u kontekst: istog dana, u subotu 28. veljače, kad je u Mostaru zasjedao Hrvatski narodni sabor na kojem je pročitano Karamarkovo pismo podrške koje je razbjesnilo Komšića, Milorad Dodik je u Beogradu slavio “23. obljetnicu prvog Ustava Republike Srpske”, s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, Vučićevim ministrima i patrijarhom Irinejem.
Kako to isti dan, pa zar su se dogovorili?! I to baš uoči Dana nezavisnosti BiH, koji Srbi ne priznaju, a Hrvati uglavnom ignoriraju. U Sarajevu su izlozi okićeni zastavama, ispred Vječne vatre postavljeni su svježi vijenci, knjižara Svjetlosti “zbog Dana državnosti” nije bila jedina koja nije radila ni u ponedjeljak, iako je praznik bio u nedjelju.
Da im ne propadne slobodan dan!
Kako su HDZ BiH Dragana Čovića i Dodikova stranka već godinama u političkom savezu, utoliko je lakše sarajevskim političarima izjednačiti te dvije politike, jednu koja negira Bosnu i Hercegovinu i priznaje gotovo isključivo svoj entitet, i drugu, Čovićevu, koja traži način da Hrvati dobiju prave mehanizme zaštite jednakopravnosti, načelno im zajamčene Daytonom.
Razlika je kao nebo i zemlja: domaćini primanja povodom Dana nezavisnosti u Sarajevu bili su članovi Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i Dragan Čović, dok je trenutačni predsjedavajući, srpski član Mladen Ivanić, objavio da on ne slavi taj praznik. Ivanić je Dodiku ljuta opozicija, ali tu se slažu. Srbi ne priznaju dan koji se slavi u spomen na referendum iz 1992. kojim su Hrvati i Bošnjaci izglasali izlazak BiH iz Jugoslavije i preglasali Srbe koji su referendum bojkotirali. U normalnoj zemlji odredili bi neki drugi datum za slavlje, koji odgovara svima. Ovdje je to nezamislivo.
Predsjednica je umirila Bošnjake, Srbima će biti važno to što je poručila da će osobno nadgledati proces povratka u Hrvatsku, a Hrvati u BiH je ionako doživljavaju kao svoju. Bez obzira na to što nije podržala stav HNS-a o potrebi sazivanja međunarodne konferencije na kojoj bi se dogovorilo novo, pravednije ustrojstvo zemlje, nego im je poručila da se za svoja prava moraju izboriti unutar BiH.
To je kao da im kažete da odustanu od svojih zahtjeva.
No ima vremena da Kolinda Grabar Kitarović iznijansira stav tako da poštuje suverenitet BiH, a da opet bude od pomoći Hrvatima. “Institucionalnu neravnopravnost Hrvata u BiH prepoznali su i važni međunarodni čimbenici, a nadam se da je prepoznaju i politički predstavnici druga dva konstitutivna naroda”, naveo je Tomislav Karamarko u pismu koje je toliko iživciralo Željka Komšića. Reakcije su toliko žestoke da mnogi smatraju da je Karamarko bio u Mostaru i tamo govorio da se BiH mora razgraditi.
Ne, problem Hrvata drugi ne razumiju.
Ovdje u BiH nitko ne razumije drugoga, svi se upiru tumačiti stvari samo sa svoje točke gledišta, bez pokušaja razumijevanja zašto onaj drugi misli drukčije. Srbima je najvažnije da im se ne dira Republika Srpska, i zato Dodik podržava Čovića pa ga čak i gura, i sam zahtijeva osnivanje trećeg entiteta za Hrvate. Jasno, isključivo na teritoriju onog drugog entiteta, Federacije BiH. Udruženo s Dodikovim izjavama kojima stalno negira državnost BiH, taj ružni Dodikov imidž razbijača države u bošnjačkim očima prelazi i na njegova saveznika Čovića, lidera HDZ-a BiH.
Bošnjaci su najbrojniji narod i nikad nisu otpatili stvaranje Republike Srpske: zašto su Srbi nakon svih zločina dobili 49 posto teritorija BiH? Trećina stanovništva i pola teritorija. U RS su ostala najveća stratišta, poput Srebrenice i Prijedora, gotovo kompletno Podrinje i Posavina.
U drugoj polovini Bošnjaci se trebaju stisnuti s Hrvatima. I ni najmanje nisu spremni na dodatne ustupke, posebno kad ih Hrvati traže uz podršku Milorada Dodika, čovjeka koji valjda ne ustane iz kreveta, a da ne opsuje Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
U takvoj klaustrofobičnoj atmosferi među Bošnjacima jača bosanski patriotizam kao neosviješteni većinski nacionalizam, potpuno gluh za potrebe i strahove slabijih. Svojom retorikom Komšić bi se odlično uklopio među one koji ruše ćirilične ploče u Vukovaru. U nedjelju je naprasno odustao od pregovora o formiranju koalicije s HDZ-om i Izetbegovićevim SDA, nezadovoljan što mu se nude samo četiri ministarstva, a HDZ traži pet hrvatskih i jedno srpsko.
“Naši dojučerašnji partneri moraju shvatiti da u ovoj zemlji vladaju načela koja vrijede u svakoj demokratskoj zemlji. Dakle, vrijediš onoliko koliko imaš povjerenja naroda”, izjavio je Komšić u ponedjeljak u Mostaru. “Koliko glasova imaš na izborima, to je mjera svega”, istaknuo je, poručujući da on, za razliku od Izetbegovića i SDA, nema namjere “obezvrijeđivati svoje glasače”. Želi reći da je dobio više glasova od HDZ-a i da mu pripada više ministarstava!
Da mu kažeš da time nije ništa bolji od Dodika jer ruši temelje višenacionalne Bosne i Hercegovine, uvrijedio bi se.
Komšić se uporno pravi da ne zna da u BiH nisu moguća načela “koja vrijede u svakoj demokratskoj zemlji”, nego ona koja vrijede u demokratskim zemljama s više jednakopravnih naroda. Poput, recimo, Švicarske ili Belgije, ne koju se vole pozivati u HDZ-u BiH. A što je drugo vraćanje priče na “jedan čovjek, jedan glas” nego povratak u predratne devedesete? Vrlo, vrlo opasno. Dok optužuje Karamarka za rušenje BiH, Komšić to i sam radi.