U srijedu, 17.studenoga, dan prije pada Grada heroja, svijeće za Vukovar palile su se i u Osijeku, Rijeci, Bjelovaru, Splitu, Šibeniku, ali i u Mostaru, Grudama, Ljubuškom, Čapljini, Širokom Brijegu, Orašju, mjestima središnje Bosne…
Diljem Hrvatske pale se svijeće i polaže cvijeće u spomen na stradanja Vukovaraca i Škabrnjana i pada herojskog grada Vukovara 18. studenoga 1991. godine.
U Vukovaru će se sutra obilježiti Dan sjećanja na žrtve Vukovara 1991.-2021., a Kolona sjećanja i ove godine proći će ulicama, prije 30 godina do temelja razrušenog grada, žrtvi vukovarskih branitelja, ubijanog i protjeranog stanovništva. Kolona sjećanja krenuti će od Nacionalne memorijalne bolnice do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, gdje posljednje počivalište još nema 520 nestalih.
Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA), uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1.000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širem području oko Vukovara, koje su također predstavljale dio bitke. Poginulo je i oko 1.000 civila, a oko 7.000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su pretežno bili izloženi zlostavljanjima, u nekim slučajevima vrlo svirepim. Prognano je 22.000 ljudi.
Pokolj na Ovčari, farmi udaljenoj 5 kilometara od Vukovara, odnosno pokolj u Vukovaru, bio je ratni zločin koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojba u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine. Tada je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika, uglavnom Hrvata. Većina njih su bili pacijenti vukovarske bolnice, iz koje su odvezeni u logor Ovčara te potom smaknuti u divljini.To je bio najveći pojedinačni pokolj tijekom Domovinskog rata.
Na Ovčari nisu ubijeni isključivo Hrvati, već i više Srba branitelja grada, Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac.
Među ubijenima su bili francuski ratni dragovoljac Jean-Michel Nicolier i hrvatski novinar Siniša Glavašević, ratni izvjestitelj, hrvatski novinar, publicist i prozaik. Njegovo herojsko izvješćivanje o agoniji Vukovaraca i apeli za pomoć postali su simbol otpora ovog grada.
Glavašević je bio među mnogima koji su sumnjali ili smatrali da se hrvatska vlast odrekla Vukovara i da grad nije trebao pasti da mu se pomoć u ljudstvu-vojsci, hrani i lijekovima dopremala. Ta dvojba i danas je živa.
Siniša Glavašević: Priča o gradu
“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”
Presude za zločine u Vukovaru
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije 27. rujna 2007. osudio je Milu Mrkšića na 20 godina zatvora zbog ubojstva i mučenja civila, dok je Veselin Šljivančanin osuđen na pet godina zatvora zbog dokazanih optužbi za mučenje. Međutim, 2009. godine, kada je Šljivančanin trebao biti pušten iz zatvora, sudac Theodor Meron mu je utrostručio kaznu s 5 na 17 godina te ga vratio natrag u zatvor.
Godine 2010., osuđen je na 10 godina zatvora, a u srpnju 2011. pušten je na slobodu. On je od 2015. godine u Glavnom odboru vladajućeg SNS-a i to, kako je sam kazao, na prijedlog predjednika Srbije i lidera SNS Aleksandra Vučića.
Željko Ražnatović “Arkan” također je optužen za pokolj, ali je ubijen u mafijaškom obračunu prije pokretanja postupka. Četvrti optuženik, Slavko Dokmanović, nekadašnji predsjednik općine Vukovara, počinio je samoubojstvo u pritvoru u Haagu, 1998. godine. Miroslav Radić oslobođen je optužbi.
Vojislav Šešelj je također optužen da je zapovijedao ili potaknuo vojnike na nasilje i masakr te je u Haagu osuđen na 10 godina zatvora. I šešelj je danas politički aktivan kao zastupnik i kao predsjednik SRS-a, a njegovi politički stavovi i retorika ostali su nepromijenjeni.
Povijesni istup: Tadićev posjet Vukovaru
Tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić 4. studenoga 2010. posjetio je, uz pratnju hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, Ovčaru, gdje se poklonio žrtvama. Tadić je prvi predsjednik Srbije koji je došao odati počast stradalima na tom mjestu. Najprije je otišao na sastanak u Gradsko poglavarstvo, gdje je predao jedan mali dio dokumenata ukradenih iz vukovarske bolnice 1991. godine. Dvojica predsjednika potom su se vratila u Vukovar. U palači Srijem dočekala ih je predsjednica Vlade Jadranka Kosor. U svojem govoru Tadić je izjavio:
“Ovdje sam da, poklanjajući se žrtvama, još jedanput uputim riječ isprike, da iskažem žaljenje i stvorim mogućnost da Srbija i Hrvatska okrenu novu stranicu povijesti, da se stvore mogućnosti da naša djeca budu rasterećena njezina bremena, da uspostavim politiku dobrosusjedsva i suradnje, koja otvara ljudima mogućnosti – politiku koja je sasvim suprotna politici 90-ih.”
Tadićev nasljednik na mjestu predsjednika Republike Srbije, Tomislav Nikolić, četnički vojvoda, 2012. godine za novine Frankfurter Allgemeine Zeitung je rakoa da se “Hrvati nemaju što vraćati u Vukovar jer je to bio srpski grad”.
/Republikainfo.com/