Piše: Toni Volarić/freevoice.hr
Vani hladno. Tako hladno da sam iz auta doslovno uletio u veliki Konzum. Vukao sam onu crvenu plastičnu, kažu stručnjaci, bakterijama kontaminiranu posudu po vlažnom podu hangara. Sletio iz Dubrovnika, sav u mislima o planovima o gastarbajterskom životu, žurio sam nabaviti kalorije u šarenim omotima. Jer hrana je, kad si sam, umjesto seksa. Ostarjeli je mozak razgovarao sam sa sobom, pa sa želucem o tome što bi mu večeras odgovaralo natopit kiselinom. I onda sam ju spazio.
Gospođu u demode kaputu. Sijede kose, niskog rasta, nagriženu osteoporozom i životom u predziđu Balkana. Ili usred njega. Stajala je nekako čudno u odnosu na frižider s kutijama jaja. Istim onakvim kakvima smo nekada oblagali studio za probe mog ne baš uspješnog benda, sredinom osamdesetih. Čudno mi je izgledala. Neprirodnog položaja tijela.
Zastao sam, malo se povukao iza stalaže s onim stupidnim sprejevima šlaga, da me ne vidi. Vadila je, jadna žena, jedno po jedno jaje i stalno se okrećući, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam počeo drhtati. Zaboravio sam se kontrolirati vidjevši u njoj moju dragu mamu.
Suze su mi navrle na oči, sve mi se zamaglilo. Žena krade jebeno jaje koje košta jednu kunu.
Potpuno sam u bunilu napustio privremeno skroviše. I vidjela me. Vidjela je da ju vidim. I da znam da krade. Te oči! Nikada neću zaboraviti. Tu molbu bez riječi, taj sram koji joj se navukao na izborano lice. Tu nadu da ju neću otkucati.
Ovako, draga gospođo. Prvo, u mojoj se Dubravi ne otkucava. Drugo, ovo je nečija mama ili baka. Šta bih sada, kao biblijski pravednik trebao napraviti? Otići do nekog poslovođe koji je zaposlen preko zavičajnog kluba i sve mu cinkati? Da joj oduzme lovinu i izbaci osramoćenu staricu na zagrebačku zimu?
A ja ću sjesti u svoj francuski auto s grijanjem i projuriti pokraj nje. Isti onaj poslovođa, koji sasvim sigurno vozi Mercedesa, projurit će pokraj nje par sati poslije i odvesti doma sav crni utržak, od robe koju je sam nabavio i postavio na police. Ili višak od rezanja šunke, ili kalo od voća i povrća, ili razliku od varanja na vagi.
Krenuo sam nekako instiktivno prema njoj. Stao kraj tog pognutog tijela u starim cipelama. Htio sam ju čvrsto zagrliti. Kao mamu. Kao majku svih dobrih ljudi koje sam ikada upoznao. Zaštititi ju i ugrijati. Dao sam joj u ruku 200 kuna. Pogledala me bez riječi. Oči su nam se srele.
Njezine koje su gledale spomenik Jelačiću okrenut na pravu, a ne ovu novo-hrvatsku stranu, koje su nekoga ljubile dok je Zagreb još bio grad. I moje, umorne od brige za dvoje djece koju zbog rastave uzimam i vraćam, sjebane od hrvatske verzije kapitalizma. Stisnula mi je ruku kraj tog prokletog frižidera. Uzela je kune. Nismo progovorili niti riječ.
A onda je počela plakati. Kao da su sa suzama koje su klizile niz lice koje dugo nije pomazila krema niti šminka, iz te gospođe izlazile sve tuge njezina života. Nisam znao šta da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i otišao.
Ostala je u zidovima svog života. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima će do samotne smrti morati krasti jaja. Ali, jedina mi je utjeha bila da par dana neće morati krasti. Dan ili dva, a možda i više, bit će sita. I nisam ja sad nešto posebno dobar čovjek.
Ja sam njezin dužnik. Mi smo njezini dužnici, ona i njezina generacije stvarale su sve oko nas. A danas nemaju. Sjeo sam u auto i dugo nisam mogao krenuti. Kao da ju nisam htio ostaviti. Majku svih dobrih ljudi koje poznajem.