Ovo besmisleno pomicanje vremena bi EU trebala ukinuti već i zbog vlastite vjerodostojnosti, piše Bernd Riegert u komentaru za Deutsche Welle. Jer već se tri godine dogovaraju, a ove nedjelje opet mičemo kazaljke.
Njemačku kancelarku Angelu Merkel su kod njenog oproštaja s europske pozornice nakon 16 godina staža, gotovo svi hvalili na sav glas kako je bila glavna osoba u rješavanju kriza. Ali jednu krizu u svo to vrijeme nije mogla riješiti niti ovaj njemački “stroj za kompromise”: ljetno i zimsko računanje vremena.
Ove nedjelje je opet tako: čitava Europska unija mora namještati svoje satove s ljetnog na zimsko, odnosno normalno vrijeme i vratiti kazaljke jedan sat unazad. Taj obred koji se događa svake pola godine treba ukinuti. To su uvjerljivom većinom odlučili građani EU u internetskoj anketi provedenoj još 2018., s tim su se složili i tako odlučili i Europska komisija i Europski parlament.
Jedino se Europsko vijeće, dakle predstavnici svih 27 članica se ne može složiti još od prvih diskusija 2019. godine. Angela Merkel i njene kolegice i kolege na sastancima na vrhu EU su uporno zaobilazili ovaj vrući krumpir i objašnjavali kako se moraju prvo baviti važnijim stvarima: Brexitom, klimom, koronom… Uvijek se nešto našlo.
Kad bi znali kako je u Bruxellesu…
To je prozirna isprika jer tu je, na koncu jasna volja građana i nedvosmisleno obećanje prije izbora za EP 2019. A ono je glasilo: to mrsko, već i zato jer je nepotrebno pomicanje sata u ožujku i listopadu će biti ukinuto. Svaki običan građanin će misliti kako to valjda ne može biti baš tako teško. Ali takav građanin ne poznaje – ili ne želi znati ništa o bezdanima europske birokracije i o kaosu različitih interesa zemalja članica.
Neke članice žele zauvijek zadržati ljetno vrijeme, druge članice pak žele ostati kod zimskog vremena. Jer jednima će prekasno svanuti sunce, drugima će prebrzo pasti mrak pred oči. Tu se povlače tabele sa vremenom sunca, podaci o izlasku i zalasku sunca i nebeskih tijela. Stručnjaci upozoravaju kako je, geografski uzevši, zapravo već Francuska u drugoj, zapadnijoj vremenskoj zoni. A Poljska ili Litva i Letonija u nekoj drugoj, još istočnijoj.
Neki eurozastupnici u tom kaosu oko računanja vremena već vide sumrak čitavog zajedničkog tržišta ako će svaka članica o vremenu odlučivati kako se njoj prohtije. To je naravno besmislica jer zajedničko seljenje iz ljetnog u zimsko računanje vremena postoji tek od 2002., a prije je Unija također odlično funkcionirala.
To bi trebao biti “ozbiljan igrač”?
Ovo bolno natezanje oko jednog, zapravo jednostavnog pitanja pokazuje i temeljne probleme Europske unije i kod velikih pitanja kao što su korona, klima, Kina, migranti ili očuvanje pravne države: u osnovi, članice odlučuju kako će biti. Ako se samo jedna ili dvije inate, ništa se neće dogoditi. Jer makar populisti u Poljskoj ili Mađarskoj rado fantaziraju o nekakvoj diktaturi centralne vlasti Bruxellesa, dokaz da tako nešto ne postoji je već i da Unija nije u stanju samovoljno odlučiti čak niti o tako banalnom pitanju kao što je pomicanje sata. Ona uvijek treba kompromis – i vrijeme, veoma mnogo vremena kako bi se našlo neko rješenje.
Gledano izvana, ta ljepota kompleksnog mehanizma Europe može smetati, čak se činiti pogubnom. Jedna zajednica koja se niti tri godine natezanja ne može složiti niti oko zajedničkog računanja vremena želi preuzeti suverenu ulogu na svjetskoj pozornici, imati težinu u vanjskoj politici i preuzeti vodeću ulogu? Smijurija! Ovo pomicanje vremena u nedjelju mora biti posljednje!
Kako kaže jedna njemačka poslovica: kad dođe vrijeme, dođe i savjet. A ovaj put je Savjet – ili Vijeće EU-a odgovorno za ovu glupost.