Piše: Ante Tomić/Slobodna Dalmacija
Čuvaj antilopu
Tomislav Karamarko vrhom koplja razgrće žeravu pod pečenkom govoreći: “Ovo je upozorenje svima, u HDZ-u nema mjesta osobnim interesima. Tko želi voditi nekakvu svoju politiku, može odmah otići iz špilje.”
Svi su na ove riječi prestrašeno utihnuli i ne usuđuju se ni pogledati starješinu plemena. Zureći u plamen, stresu se od užasa slušajući kako napolju fijuče vjetar. Nema nijednoga koji bi gajio i trun želje da pogubno i samoubilački počne misliti vlastitom glavom. Samo Gordan Jandroković, lukavac, kao slučajno, nehotice odigne stražnjicu i priđe stopu ili dvije bliže ognjištu, ali to, naravno, ne prođe neprimijećeno.
“Jandrokoviću, da ti nije palo na pamet”, strogo ga upozori Karamarko. “Odmakni se od te antilope, vidiš da je još sirova.”
Ima zaista nečega atavističkog, praiskonskog, u konformizmu koji stranke drži na okupu. Zašto je, na primjer, ono što zastupa Drago Prgomet žigosano kao osobni interes, dok je mišljenje Tomislava Karamarka prihvaćeno zajedničkim?
Što je u izboru dva jednakovrijedna politička stajališta presudilo, zbog čega je jedno prava vjera, autentično hadezeovsko evanđelje, a drugo odvratna, prljava hereza, ako ne strah od vođe, strah od gubitka milosti, strah da će ostati napušteni u studenom mraku ispred pećine?
Slušao sam disidenta Prgometa u nedjelju u emisiji kod Ace Stankovića i po svemu mi se čini kao pristojno čeljade. Pustio bih tome kirurgu da me operira, legao bih gol pod reflektore u operacijskoj dvorani i dao da me uspavaju. “Brojite od deset na niže”, kazala bi anesteziologinja, a ja bih ošamućeno počeo: “Deset, devet, osam…” i zatim se spokojno onesvijestio znajući da će Drago Prgomet i njegova ekipa napraviti najbolju moguću stvar.
Nismo svi isti
I pritom bi mi bilo savršeno svejedno da smo liječnik i ja dvije vrlo različite osobe, da on ima jedan skup vjerovanja o domovini, naciji, obitelji, braniteljima i Isusu koji ja uglavnom držim pogrešnim.
Naučio sam se živjeti s time, većina nas je to naučila. Ne postoji, znate i sami, čestita i bogobojazna hrvatska obitelj koja nema barem jednoga izroda, izdajnika, komunista i Jugoslavena kao što sam ja, ali opet, trpimo se međusobno.
Unatoč razlikama, mi se poštujemo, pa katkad i volimo. Nedjeljni objedi, istina, znaju biti neugodni, no obično ih uspješno okončamo. Neobuzdano dovikujemo političke uvrede, prekidajući ih tek da bismo ljubazno zamolili kretena da nam doda zdjelu s punjenim paprikama. Prije mjesec dana, po prilici, vozio sam se s bratom od Zagreba prema Splitu i on mi je negdje kod tunela “Mala Kapela” prigovorio kako sam u jednom tekstu bio nepošten prema braniteljima.
Dvije stotine kilometara kasnije, kod Benkovca, nas dvojica još smo urlali jedan na drugoga, da bismo se na odredištu rastali s pomirljivim: “Poljubi svoje, vidimo se idući tjedan.” Jednako bih, čini mi se, mogao razgovarati i s Dragom Prgometom.
On je, naravno, desničar, konzervativan, katolik, rodoljub, a ja sam sve suprotno, ali ne bi mi doista bio ozbiljniji problem da je on ministar ili premijer. Dapače, otkrio sam da mi je život ugodniji, a i za moj novinarski posao je bolje kad na vlasti nisu oni za koje sam ja glasao. Opuštenije se zajebavam kad narod razočaraju neke budale za koje sam nisam odgovoran.
Pravo im budi
Znajući to, mirno bih prihvatio vlast jednoga normalnijeg, prgometovskog HDZ-a, koji će kazati da mi jesmo različiti, ali naše ideološke razmirice nisu ipak na život i smrt, da nitko nikome ovdje zapravo nije dušmanin i nema potrebe pozivati na rat i kao uzgredno spominjati kalašnjikove u špajzama.
Zašto je takvo mekanije stajalište u Hrvatskoj demokratskoj zajednici odbačeno kao osobni interes Drage Prgometa, a oštra, neprijateljska retorika Tomislava Karamarka priznata kao jedini ispravan put, mene se ustvari ne tiče. Nisam ni član ni simpatizer te stranke da bih sudio što je za njih dobro. Ako oni stvarno misle da se trebaju zakrviti s čitavom polovinom zemlje, pravo im budi. Što budu nemilosrdniji, đavo će ih prije odnijeti.