Piše: Alexander Kudascheff/DW
Godina dvije tisuće i petnaesta bijaše tjeskobna. Godina kriza, ratova i katastrofa. Godina raspada starog poretka, godina demonstracije moći, monstruoznih terorističkih napada u Parizu, Bejrutu i Bamaku, godina velikih seoba i društvenih prevrata. Je li to i prijelomna godina, godina smjene epoha? Povijesni rez?
1989. je američki povjesničar Francis Fukuyama tvrdio da je došao kraj povijesti. Bio je siguran da će nakon implozije komunističkih država svugdje na svijetu trijumfirati liberalne demokracije zapadnog tipa. Četvrt stoljeća kasnije možemo konstatirati da je njegova procjena bila pogrešna. Dogodilo se suprotno. Svijetom vlada veliki politički nered. Svijet se potresa, a epicentar je na Bliskom istoku.
Uspon ‘Islamske države’
Naizgled neosporna istina jest teza da neće biti bliskoistočnog mira bez rješenja palestinskog problema. Zaista će taj konflikt oko budućnosti Palestinaca morati biti riješen, ali on je u godini koja je iza nas bio potisnut drugim regionalnim žarištem. Brz uspon takozvane „Islamske države“, beskrajna brutalnost njezinih pobornika, njihova volja da preuzmu vlast u Siriji i Iraku i da ustanove kalifat po tradiciji ranog islama zasjenili su palestinsko pitanje. Sto godina poslije uspostavljanja bliskoistočnog poretka nakon Prvog svjetskog rata, taj poredak iščezava pred našim očima. Kurdi ponovo sanjaju o svojoj državi, a Sirijci i Iračani moraju se plašiti za sudbinu svojih država – one se mogu raspasti ili biti promijenjene do neprepoznavanja.
S Bliskog istoka svijetom se širi terorizam. Krizne linije spajaju Afriku i Aziju. Od Bangladeša do Malija islamizam potresa mnoge zemlje, bez obzira zove li se on Al Kaida, Boko Haram, Al Nusra ili Al Šabab. Eksplozivni valovi terorizma zapljusnuli su i europski kontinent. Pariz je bio dva puta pogođen, time je Europa izgubila osjećaj da je sigurna.
Usprkos svim izbjeglicama koje primaju prije svega Njemačka, Švedska i Austrija, europski kontinent se ograđuje bodljikavom žicom, zatvara granice i svađa se zbog izbjeglica. Uspon desničarskih populista ne može se previdjeti, to frustrira. Još nema odgovarajućeg odgovora društva i politike.
Istovremeno, Europa je morala doživjeti rat na svom pragu, u Ukrajini. Zahvaljujući francusko-njemačkoj diplomatskoj inicijativi konflikt je zamrznut. Ali ne i više od toga. Postala je vidljiva i vanjskopolitička slabost Europljana. Malo postižu, nemaju samopouzdanja i rijetko će se odvažiti na potrebne korake. Poslije izjave Angele Merkel “uspjet ćemo“ u rješavanju izbjegličke krize, na razini Europske unije nije uslijedio uzvik “yes we can”. Umjesto toga sumnja i bojažljivost. To je premalo za aktera koji želi sudjelovati u kreiranju svjetske politike.
Povratak Rusije na svjetsku političku scenu
Godina je potvrdila još dvije spoznaje: Rusija je, usprkos svim sankcijama, opet na svjetskoj političkoj sceni. Putin je svojom politikom moći rehabilitirao zemlju. A Obamine Sjedinjene Američke Države se povlače, jer je u jeku predizborna kampanja. Ali i Obama, kojem je ostalo još godinu dana predsjedničke vlasti, ima hladnu, racionalnu računicu po kojoj Amerika ne može i prije svega neće rješavati sve probleme svijeta.
Godina koja je za nama nije označila kraj epohe. Međutim, postalo je vidljivo da se krize međusobno globalno prepliću i da je sve teže pronaći za njih globalna rješenja. Posljedica je da politika postaje sve više nacionalna i da su Ujedinjeni narodi postali samo pozornica. Za nastupe ali ne i za rješenja. Stoga je ova godina bila tjeskobna, teška, strašna, ali i zato jer skoro da nije ostavila mjesta za nadu da će godina koja slijedi biti bolja.