Jedna sam od mnogih koji su zahvalni švedskoj vladi što uglavnom samo preporučuje kako se ponašati u vrijeme pandemije – kaže Maja.
Unatoč pandemiji u ovoj županiji raste zaposlenost i to sve zahvaljujući ovim mjerama pomoći
Kada je u ožujku 2020. proglašena pandemija covida-19, nitko nije znao što čeka svijet u borbi s do tada nepoznatim virusom. Koliko dugo će trajati, kakve će biti posljedice, kako ljudske tako i materijalne i psihološke. To je bilo vidljivo i po reakcijama raznih država, neke su proglasile lockdown, druge uglavnom odluke prepuštale svojim građanima, a treće kombinirale politiku čekića i nakovnja.
Godinu dana poslije, pandemija i dalje utječe na živote ljudi, ali mnogi su se naviknuli na “novo normalno”. Koliko god zvuči kao otrcana fraza, život ide dalje. Makar i pod maskama i uz rad od doma. Ali kako sve izgleda kada se rekapitulira proteklih 365 dana?
O tome su za Jutarnji list ispričale četiri osobe iz Hrvatske koje žive u Italiji, Švedskoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama.
Katarina Pejić je suradnica Josipa Juratovića, poznatog SDP-ova zastupnika u njemačkom parlamentu, zadužena za odnose s javnošću. Ivo Škorić je nekadašnji novinar zagrebačkog Radija 101 koji više od trideset godina živi u SAD-u, odakle često piše o tamošnjim događajima. Aleksandra Šućur, podrijetlom iz Supetra na Braču, živi u južnom dijelu pokrajine Lecco, 30 kilometara sjeverno od Milana, i izbliza je pratila užas kroz koji je prolazila njezina regija. Maja Povrzanović Frykman je redovita profesorica na Odsjeku za globalne političke studije Sveučilišta u Malmöu, Švedska. Rođena je i školovala se u Zagrebu, gdje je petnaest godina radila u Institutu za etnologiju i folkloristiku, a od 1998. živi u Švedskoj.
Ivo Škorić (New York i Vermont)
“Uz velike fanfare, nakon procjepljivanja većine učitelja, grad New York je najavio ponovno otvaranje škola 22. ožujka ove godine, točno godinu dana nakon što su se škole zatvorile i svi učenici i njihovi učitelji preselili na internet i Zoom. Sitnim slovima je međutim dopisano da nisu svi učitelji još cijepljeni, a to je uvjet sindikata za povratak na posao uživo, i da će se neki od njih pojavljivati u učionicama samo na ekranu. A u početku će samo oni učenici koji nisu na jesen potpuno prešli na internet pohađati nastavu uživo.
Ostali, kao moj sin, i dalje ostaju na internetu. Mnoga djeca, posebno mlađa, i iz obitelji gdje roditelji ne mogu provoditi sate s njima, zbog posla, izgubila su godinu dana školovanja i društvenog života. Ocjene su se srozale i jedino nova pravila za novo normalno, koja obavezuju učitelje da nikoga ne ruše, prividno drže sliku kao da se ništa tako tragično nije desilo. Tu i tamo koji osamljeni tinejdžer počini samoubojstvo u depresiji izolacije. Nekoj djeci je, međutim, puno bolje. Introvertna, autistična, ADHD djeca prosperiraju u sigurnosti svojih domova, pred svojim kompjutorima, bez bullyinga i pritiska vršnjaka na prilagođavanje mentalitetu grupe.
Moj sin je prošlog proljeća dugo oklijevao da prestane ići u školu. Vrlo je ponosan što ga svi hvale da je u dobroj školi. I činilo mu se da mu se budućnost urušava pred očima što mu zatvaraju školu. Osim toga, nije želio ostaviti prijatelje. On i njegova grupica istomišljenika odlučili su ostati u školi uživo dok god je otvorena, domoljubno do zadnjega, čak i kad ih je na kraju bilo samo troje, četvero u učionicama, a učitelja su gledali na ekranu.
Sada, međutim, nije uopće u nikakvoj žurbi da se vrati u tu istu učionicu. U međuvremenu, kao i velika većina drugih učenika i zaposlenika, i on je shvatio da novo normalno ima i neke prednosti. Dva sata dnevno, koja bi inače proveo u podzemnoj željeznici na putu u i iz škole, sada može provesti šetajući psa, igrajući Hearts of Iron s prijateljima i dulje spavajući ujutro. Umjesto da se mora ustati u 6 da bi bio u školi u 8, sada samo treba namjestiti alarm na telefonu da mu zvoni 5 minuta prije početka škole i može se ulogirati na Zoom, a da i ne ustane iz kreveta. Danas je sasvim moguće istovremeno biti u školi i sjediti na skijaškoj žičari sa slušalicama u ušima, ispod maske i kacige, povezanim Bluetoothom s telefonom u jakni. Povratak na staro normalno više uopće ne izgleda tako primamljivo.”
Katarina Pejić, suradnica zastupnika u njemačkom parlamentu zadužena za odnose s javnošću
“Početkom ožujka prošle godine nakon prvog smrtnog slučaja u brzom roku gotovo preko noći našu svakodnevicu je dramatično promijenila pandemija koronavirusa i nametnula novo normalno, na koje smo se nakon godinu dana već poprilično naviknuli. Rad od kuće je postao svakodnevica, prestala su druženja, putovanja koja su bila sastavni dio moga posla, sve što se moglo prebacilo se na digitalno, od sastanka, kolegija, preko noći smo prešli transformaciju i digitalizirali radnu okolinu, koliko je to bilo moguće. Kroz ovu proteklu godinu smo skupili brojna iskustva, testirali strpljenje, prilagođavali se novom normalnom, razjasnili obiteljske odnose, više smo provodili vremena s obitelji, oslobodili se toksičnih odnosa, uredili svoje okućnice, stanove, otkrili ljubav prema prirodi, šetnji, bicikliranju i planinarenju.
Nikada ni u snu nisam sanjala da ću doživjeti komične situacije u kojima je svakodnevica odjednom postala nošenje maski, da u dućanima zaštitari čuvaju toaletni papir, da na policama nema germe, da nismo smjeli slaviti rođendane, da više nismo smjeli u dućane, da smo se do dvadeset sati navečer morali vratiti kući.
Nijemci su po prirodi discipliniran narod i zakon se u velikoj većini poštuje, a dodatnu sigurnost i ohrabrenje u ovom kaosu donio je stabilan i dobro uređen zdravstveni sustav koji unatoč ogromnom broju zaraženih, više od 2,5 milijuna, ipak bilježi malu smrtnost, oko 60.000 preminulih. Uspjeli su pomagati i susjednim zemljama u liječenju oboljelih od koronavirusa. Cijepljenje se odvija dosta sporije, logistika je komplicirana, proizvodnja nedovoljna. Prvo su bili cijepljeni medicinski djelatnici i stariji od osamdeset godina, sada je druga runda cijepljenja na redu, mnogi zamjeraju Njemačkoj na sporosti cijepljenja za razliku od Velike Britanije i Izraela, ali njemački cjelokupni zdravstveni sustav je nemjereno puno bolji od ove dvije zemlje koje su morale požurili s cijepljenjem jer imaju kronično loše zdravstvene sustave, kao i SAD.
Ipak, mjere zbog pandemije donose se na različitim nivoima, dosta su konfuzne i pojedinačne jer, zapravo, pokrajinske vlade odlučuju ovisno o incidenciji. Mjere koje su donošene uz velike kritike zbog tromosti administracije također su iznjedrile dva politička populizma u Njemačkoj, na jednoj strani lijevi populizam po pitanju zaštite okoliša, klime, zaštite vrsta koje su ozbiljno ugrožene te ti pokreti sugeriraju da moramo promijeniti tehnologiju i kroz znanstveni pristup da će se riješiti ovi problemi, što dovodi u probleme prije svega zaposlene u privredi.
A na suprotnoj strani imamo desni populizam koji sugerira da je sve u vezi pandemije laž, da institucije nisu sposobne osigurati sigurnost, da samo uz nacionalne interese i zadržavanje starih struktura tradicija možemo spriječiti tu ugroženost.
Kada gledamo unazad kroz ovu proteklu godinu dana kroz koronu, možemo primijetiti da se kod ljudi pokušala uspostaviti kontrola nad životom. Nedostaje nam normalan život, normalna svakodnevica, nama iseljenicima odlazak u domovinu, a pogotovo mladima je najteže koji pucaju po šavovima. U borbi protiv korone u ovoj godini dana iza nas očitovale su se slabosti i unutar obitelji, financija, odnosa pa i sustava prije svega u ekonomiji, iz čega Nijemci kao najjača europska ekonomija trebaju naučiti i pripremiti se za budućnost. Novac koji je ubačen u njemački sustav nije ubačen samo da bi se održale firme na životu, nego u isto vrijeme da se cijeli sustav pripremi za promjene za budućnost, transformaciju i digitalizaciju privrednog sustava. Kako i kada će sve ovo završiti nikome nije poznato, i najjača ekonomija u Europi je pokazala da u koroni nema nedodirljivih. Međutim, jedno je sigurno, korona je očito samo ubrzala procese koji bi ionako došli.”
Maja Povrzanović Frykman, Lund, Švedska
“Jedna sam od mnogih koji su zahvalni švedskoj vladi što i dalje uglavnom samo preporučuje kako se ponašati u vrijeme pandemije, a malo što brani. Maske su obavezne u sredstvima javnog prijevoza tek odnedavno (i to samo u doba gužvi). I kontrola broja ljudi u javnim ustanovama i trgovinama uvedena je tek nedavno. Maske u trgovinama međutim nisu obavezne; od ljudi se očekuje da se pridržavaju preporučenog razmaka i razumiju da je njihovo zdravlje u direktnoj vezi sa zdravljem – ili bolešću – sugrađana.
Jedna sam od mnogih koji se preporuka strogo pridržavaju; štoviše, masku nosim redovito, u samoposlugu idem samo kad je nužno i to navečer, kad je najmanje ljudi. Javni prijevoz nisam koristila punih godinu dana, a tijekom ljeta 2020. nisam nikamo putovala. Život u obitelji u kojoj su neki članovi u skupini najvišeg rizika znači da nam već godinu nitko nije prešao preko praga. Božićne smo darove razmijenili smrzavajući se u dvorištu, a nedavnu – također vrlo kratku – rođendansku proslavu smo organizirali u obližnjem parku. Kao etnolog znam da je pojam normalnosti rastezljiv, no kao osoba koja je počela sanjati opasnost od korone znam koliko sam razočarana što do danas nemamo baš nikakve informacije o mogućim datumima cijepljenja.
Vrtići i osnovne škole su tijekom protekle godine radili bez prekida. Gimnazije trenutno nastavu drže samo online, no mnogi se mladi druže privatno, a i kafići su dobro posjećeni. Iskustvo života u vrijeme pandemije je, čini se, uvelike generacijski određeno.
Sveučilištima je prepušteno da sama odlučuju o tome kako će organizirati nastavu. Sveučilište u Lundu, gradu u kojemu živim, te ono u Malmöu, na kojemu sam zaposlena, već godinu dana rade isključivo online. Kupljena su prava za sigurno i neograničeno korištenje Zooma, pa službeni i neslužbeni sastanci s kolegama, te predavanja i seminari sa studentima impliciranju stotine nepomičnih sati za kompjuterskim ekranom. Službena putovanja i u zemlji i u inozemstvu su zabranjena do daljnjega, pa međunarodne konferencije odrađujemo od kuće. Fakultet je nabavio opremu koja će nam ubuduće omogućiti održavanje znanstvenih skupova u kombiniranom on site i online formatu – u skladu s politikom smanjenja opsega putovanja radi očuvanja okoliša.
Privilegirana sigurnošću zaposlenja i mogućnošću rada od kuće, zapravo nesmetano radim svoj posao. Pri tome sam svjesna svoje svekolike ovisnosti o internetu. Mnoge sezone serija na Netflixu (kao i “Crno-bijelog svijeta” odgledanog na YouTubeu) su mi tijekom zadnjih godinu dana pomogle očuvati mentalno zdravlje. Pametni telefon je bez sumnje postao ključno mjesto moje društvenosti. Zagreb mi nikad nije bio bliži; WhatsApp koristim dnevno, a krug ljudi s kojima sam u kontaktu je širi nego ikad tijekom protekla dva desetljeća života u Švedskoj. Istovremeno, Zagreb mi nikad nije bio dalji; neizvjesnost oko cijepljenja i mogućnosti putovanja u Hrvatsku izjeda i rastužuje. Ipak, danas sam preko interneta kupila veliki žuti kofer – svoju materijalizaciju nade.”
Aleksandra Šućur (Bergamo, Italija)
“Protekla godina je bila teška svima, premda je u Lombardiji dosegnula i one krajnosti koje možemo uspoređivati s opsadnim stanjem, kakvih nije bilo drugdje ili su kraće trajala. I danas je situacija u Italiji različita: Sardinija je jedno od rijetkih europskih ‘bijelih’ područja, s vrlo niskom stopom širenja, dok smo u Lombardiji treći put u režimu potpune izolacije. U godini dana, devet mjeseci smo strogo provodili unutar svojih općina, uz obavezne autocertificazioni ako se zbog posla ili nekog hitnog slučaja iz nje mora izići. Izolacija nas je natjerala da puno više vremena provodimo kod kuće, što nam je možda omogućilo i da više razmišljamo, da gledamo više filmova i dokumentaraca preko interneta, da više čitamo… Izložbe i muzeje smo zamijenili virtualnim posjetama koje su mnoge talijanske galerije i muzeji, ali i manje poznate crkve, opatije i druga povijesno važna mjesta omogućili upravo zbog pandemije. Mene se ta velikodušna pažnja koju su mnogi kulturni djelatnici posvetili online sadržajima jako dojmila i pomogla da koliko-toliko održim osjećaj normalnosti, premda sam imala i vrlo teških trenutaka, naročito kad sam izgubila drage prijatelje.
Lombardija, sa svojih 10 milijuna stanovnika drži tužni svjetski rekord umrlih od covid-a: 0,3% ukupnog stanovništva. Živim blizu pokrajine Bergamo, a jedna od covid bolnica mi je u susjedstvu. Još u „prvom valu“ sam se izvježbala da po učestalosti sirena procijenim situaciju sa zarazom na mom području. Ali gledam i brojke, po prirodi sam poprilično osjetljiva i bez racionalizacije, koja daje kakav takav osjećaj kontrole, ne bih mogla živjeti.
A tada je zbilja bilo teško proći pored bolnice, vidjeti pedesetak vozila hitne pomoći kako čekaju u redu, očajne bolničare kako plaču skidajući maske sa živih rana na licu, zamisliti ljude unutra kako umiru boreći se za zrak… Brojčano, sada zapravo imamo dvostruko težu situaciju nego tada, ali djelatnici barem imaju pristojnu opremu, osposobilo se više odjela, pa onaj osjećaj kompletne bespomoćnosti više nije tako jak.
Divim se snazi zdravstvenih djelatnika koji se moraju nositi i s tim psihičkim teretom. I sve sam više ogorčena na lombardijsku regionalnu vlast (zdravstvo je u nadležnosti regija), koja je zakazala i na početku, zbog čega odgovara pred Sudom u Bergamu, jer nije pravodobno uvela lokalni lockdown, a zakazala je i danas, kad zaostaje u kampanji cijepljenja za ostalim talijanskim regijama.”
(izvor: jutarnji.hr)