Piše: Ante Tomić/SD
Potiskuju strast za muškarcima, panično je skrivaju, pa se i ožene se i naprave djecu, i umru na koncu kao neprežaljeni muževi i očevi, legnu u hladan grob kraj žene koju nisu voljeli jer nisu imali hrabrosti jednom u mladosti zovnuti roditelje u kuhinju, natočiti im kavu i rakiju i svečano objaviti:
“Mama i tata, ja sam peder!”
Nema tu sreće
Jedna je takva zatajena žudnja, rekao bih, razlog da mi ni dan-danas, više od dva tjedna nakon izbora za Sabor još ne znamo tko će voditi državu u sljedeće četiri godine. Nema ni slutnje tko je bliže parlamentarnoj većini jer izabrani zastupnici Mosta ne mogu odlučiti bi li se priklonili SDP-u ili HDZ-u, a razlog je za to bjelodan.
Ovih su devetnaest žena i muškaraca, bez jasnog kriterija okupljeni između predstavnika lokalnih vlasti diljem zemlje, ideološki i politički tako heterogeni da u stvari nema rješenja koje bi ih sve zadovoljilo. Nema šanse da svih devetnaest, ili osamnaest, nakon što su izbacili Dragu Prgometa, potpišu za HDZ ili SDP i da do jednoga, beziznimno, budu sretni s onim što su potpisali.
Iz aviona se to danas vidi, a bistriji su uočili odmah, još u noći izbora, no Božo Petrov i ekipa ne žele priznati, već tvrdoglavo kao magarad ustrajavaju na nekakvim pregovorima. Šetaju svaka dva, tri dana od Iblerovog trga do Trga žrtava fašizma.
Dolaze važno, natovareni torbama, s kartonskim fasciklama nabijenim mnogim ozbiljnim dokumentima, sad esdepeovcima, sad hadezeovcima, ne bi li, kao, pažljivo odvagali tko im više odgovara, tko bi im bio pogodniji partner, s kime, da oprostite na izrazu, manje boli.
‘Čvrsto odlučni’! Ma daj…
Uđu oni dakle ujutro u predsjedništvo HDZ-a ili SDP-a, a novinari ostanu na pločniku grizući nokte i piljeći uvis, u prozore, umirući od znatiželje o čemu gore pričaju uvaženi zastupnici. Kako će završiti njihova rasprava o pravosuđu, gospodarstvu, prometu, zdravstvu, obrazovanju i šta ti ja znam o čemu još.
Profesionalni politički analitičari, novinski komentatori i sveučilišni nastavnici prepiru se za to vrijeme koja je od dvije velike stranke stajalištima bliža Mostu.
Astrolozi o tome pitaju zvijezde, a vidovnjaci proučavaju šare u kavenom talogu na dnu ćikare, gledaju u kristalne kugle, okreću karte i bacaju fažol.
Izbezumljeni od napetosti šta će Petrov und Jaranen naposljetku izabrati, pokušavamo sebi predstaviti kakva se grčevita borba mišljenja događa na pregovorima, kako se zastupnici hvataju za prsi i ljutito unose u lice jedni drugima, ali ja mislim da ništa od toga nema veze s istinom.
Znate šta ja mislim, kako izgledaju ti njihovi pregovori? Ja mislim da dođu ovi iz Mosta na Iblerov trg, popnu se na drugi kat, skinu sakoe, zavrnu rukave košulja i dva sata igraju ping-pong s esdepeovcima.
Kad odigraju nekoliko setova, spuste rukave, obuku ponovno sakoe, rupčićima obrišu znojna čela, pozdrave se i odu. Dolje na pločniku u prolasku dobace novinarima kako su “i jedna i druga strana pokazale čvrstu odlučnost za reforme”.
Zastupnici Mosta odu zatim iza ugla, na Trg žrtava fašizma, popnu se na drugi kat, skinu sakoe, zavrnu rukave košulja i dva sata igraju stolni nogomet s hadezeovcima. I nakon ovoga će sastanka, jasno, zaključiti da “i jedna i druga strana pokazuju čvrstu odlučnost za reforme”.
‘Raste trava zeeeeelena….’
Pregovori koje pratimo posljednjih desetak dana sasvim su besmisleni. Zastupnici Mosta mogu zaista igrati ping-pong, stolni nogomet ili pikado, ili otići na savski nasip i bacati frizbi s esdepeovcima i hadezeovcima, i to za budućnost ove zemlje neće biti nimalo nekorisnije od ovoga što sada čine.
Dapače, mene malo i vrijeđaju njihovi budalasti sastanci, gdje ovi iz Mosta imaju nekakve tobože nepopustljive zahtjeve, a i Milanović i Karamarko im na sve poslušno kimaju. Da od Zorana Milanovića zatraže da otpjeva nešto od Severine, Zoran Milanović bi se koliko ga grlo nosi zaderao: “Raste trava zelena, ti si ljubav jedina.” Da pregovarači Mosta narede Tomislavu Karamarku da napravi kolut naprijed, Tomislav Karamarko bi im se čitav dan kotrljao ukrug po tepihu.
Gledamo tu smiješnu predstavu u kojoj je Božo Petrov, kao, neodlučan, i treba mu vremena da vidi šta će i kako će, a svima nam je jasno šta je posrijedi. Gdje njega srce vuče, koga bi on izabrao, samo da jednom skupi hrabrosti, zovne roditelje u kuhinju, natoči im kavu i rakiju i svečano objavi:
“Mama i tata, ja sam hadezeovac!”