U Rakitnu je u 12 sati počeo ispraćaj šestero mladih koji su stradali u velikoj tragediji u novogodišnjoj noći u mjestu Tribistovo. Zajedničku misu u podne predvodio je mostarsko duvanjski biskup Petar Palić nakon čega će se tijela nesretno stradalih sahraniti na tri groblja u Rakitnu, Petrovića gorblju, Groblju Stećci i Ivankovića groblju.
U Rakitnu su uz biskupa Palića provincijali fra Miljenko Šteko i fra Jozo Marinčić, kao i fra Šimun Romić koji im je udijelio prvi sakrament krštenja 2001. godine. Ovoliku tragediju ne pamti ovaj kraj, a nepregledna masa ljudi došlo je ispratiti posušku mladost na posljednji počinak i pružiti sućut njihovim obiteljima.
Mostarskki biskup Petar Palića u svojoj propovijedi, između ostaloga, je rekao: “Ako vjerujemo u Božju prisutnost u jaslicama i u svim krizama onda moramo vjerovati da je Bog bio i s našim mladima. Vjerujemo da naši mladi sada gledaju Boga licem u lice. Bog je tu, dragi roditelji, i u vašoj patnji. Pitanje, zašto, ostat će s nama dok god budemo živi. Zamolimo Boga za snagu novoga početka. Križ i tama nisu posljednje što vidimo. Rađa se svjetlost i novi svijet. Zašto prije radosti moramo pretrpjeti patnju? To je put koji vodi u vječni život. Bože pomozi ovim obiteljima i ostani s njima. Ljudi za koje molimo osjetit će moć molitve”.
U svom obraćanju biskup Palić je kazao da ‘svi mi danas ovdje okupljeni osjećamo svoju nemoć’.
Prenosimo dio propovijedi mostarskog biskupa, koji ni sam nije mogao suspregnuti suze nad tragedijom i gubitkom osam mladih života.
“Iza svih podataka koje smo u medijima ovih dana čitali stoji puno više od puih informacija – neizreciv bol obitelji, tisuću nada koje danas pokapamo, more tuge i suca, pokvareni planovi, izgubljena budućnost, stvarno suosjećanje tolikih ljudi, ne samo ovdje u ovim mjestima, niti samo u Hercegovini, nego puno šitel. Međutim, smrt je pokucala na vrata i početak nijedne godine više neće biti isti. Pokušavamo pronaći riječi koje su sposobne zreći bol i ostajemo nijemi. Trudimo se ponuditi utjehu roditeljima ovih mladih ljudi, i ništa nam ne izlasi s usana. Geste suosjećanje djeluju prazne.
Ova patnja je jednostavno prevelika, preteška za obitelji, previšw za roditelje. Znamo često kazati da Bog ne daje veći križ nego što ga možemo nositi. On je to i učinio. I kao da ne znamo kako dalje, kao da nemamo više hrabrosti za život, kao da nema smisla ni iskrene nade. Mia, Marija, Žana, Ivan, Stipe i Stipe, Mirela i Stjepan od kojih smo se oprostili jučer proslavili su Božić s obiteljima. Htjeli su svojom mladenačkom radošću i otvoreni budućnosti dočekati početak jedne nove godine. Kao da nam je netko ovih dana stavio križeve ispred betlehemskih jaslica, i to osam križeva, i kao da nam u ovom božićnom vremenu ti križevi zamagljuju pogled.Grede križa su toliko ogromne da više ne vidimo ništa od onog radosnog događaja u štalici. Naš Božić postao je Veliki Petak.
Nije nam se dijete rodilo, nego nam ih je osmero oduzeto. Kako u ovim trenutcima pronaći zraku svjetlosti i nade? Ili zbilja na Božićgledamo kao na lijepu priču i svake godineprevidimo stvarnost Božića?
Zar nikad nismo pomislili koliko je slama nedostojna kao krevet za dijete, zar ne vidimo da su jaslice i križ izrađene od istog drveta? Puno je pitanja, a odgoor je za nas vjernike samo jedan jedini mogući u ovom trenurku. U tom betlehemskom djetetu Isusu iz Nazareta očito je sam Bog sišao na ovaj svijet i u njegovu okrutnu stvarnost i tu stvarnost Bog uzima na sebe sve do križa i smrti. Mnogi su se od nas ovih dana zapitali gje je bio Bog kad se sve ovo dogodilo prije tri dana.
I kad gledam jaslice, i kada gledam križ, ne mogu kazati da Bog nije bio tamo, da je bio odsutan, možda na svome Nebu. S dubokom vjerom možemo kazati da je Bog bio tamo. On je također trpio sudjelovao i trpio. Sve je ovo previsoko za naš um i u ovom ptrenutku možda premalo za utjehu. Ali, ako vjerujemo u Božju prisutnost u jaslicama i na križu, onda mu moramo vjerovati čak i u ovoj nesreći. Možda ne razumijemo patnju koja je postala tako užasna stvarnost, ali je ne možemo tumačiti kao Božju odsutnost.
Vjerujemo da naši mladi sada gledaju Boga licem u lice.
Dragi roditelji koji sada vidite samo tamu, Bog je tu i u vašo patnij, plače svim svojim suzama. Osjeća svu bol, nije niti jednog trenutka odsutan i čuje sve riječi očaja, čak i one neizgovorene. Stajao je pokraj vas kad ste primili tužne vijesti. Osjećao je mač koji je prolazio kroz vaša srca. Svih ovih dana niste bili sami, ni od Boga napušten”, rekao je biskup Palić u propovijedi.
“Pitanje ‘Zašto’ ostati će s nama dok god budemo živjeli, a da ga spominjemo Bogu u molitvi, ujedno moleći za snagu novog početka”, rekao je biskup Petar Palić.
/Republikainfo.com/