Princip da reforme vode članstvu u EU više ne vrijedi za države Zapadnog Balkana, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u opširnoj analizi. Trebaju li se BiH i susjedne zemlje samo financijski i ekonomski pridružiti Uniji, prenosi Deutsche Welle.
„Nakon pada ‘Željezne zavjese’ Europska unija je svojim susjedima na istoku dala obećanje koje je bilo jednostavno i uspješno: postanite kao mi, i onda ćete biti jedni od nas“, piše novinar Michael Martens u analizi za FAZ.
„U svibnju 2004. je to vodilo prijemu osam nekadašnjih komunističkih država kao i Cipra i Malte. Tri godine kasnije uslijedile su Rumunija i Bugarska, iako nisu ispunjavale središnji kriterij – funkcionalnu pravnu državu. U ljeto 2013. se Hrvatska kao posljednja prinova provukla kroz bruxelleska vrata. Od tada su ta vrata zatvorena”, piše Martens u tekstu objavljenom na portalu lista i u tikanom izdanju.
„Za šest balkanskih država koje žele pristupiti EU – Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju – poruka je jasna: više ne vrijedi stari princip da angažirane reforme u jednom trenutku vode članstvu u EU“, stoji u tekstu.
„Nitko to nije jasnije iskusio nego Sjeverna Makedonija koja je na zahtjev Grčke čak promijenila ime države kako bi mogla početi pregovore sa EU. Ipak, nakon grčkog veta uslijedio je francuski pa bugarski, ovog puta zbog navodno ukradene povijesti i jezika slovenskih Makedonaca. Proces proširenja je prepun političkih zamki koje nemaju puno veze s reformskim naporom zemalja kandidatkinja“, navodi se u analizi.
Dodaje se da na Balkanu više nisu iznenađeni, nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron u srpnju 2019. u Beogradu jasno rekao da EU neće primati nove članice dok se sama ne reformira. Podsjeća se da priča nije nova: još 2005. godine je berlinska Fondacija za znanost i politiku (SWP) u jednoj publikaciji primjetila „rastući zamor od proširenja“ i upitala se „je li zaista punopravno članstvo u EU jedina opcija za dugoročnu stabilizaciju“ država Zapadnog Balkana.
„To pitanje je aktualnije nego ikad“, piše sada Martens. „Ako članstvo nije realno – kako se onda EU treba odnositi prema regiji? Kako očuvati utjecaj i suprotstaviti se političkim rivalima poput Rusije, Kine i Turske? Postoji gomila ideja, i mnoge nisu nove.”
Podsjeća se na tekst koji su u svibnju 2003. u New York Timesu objavili premijer Srbije Zoran Živković, premijer Albanije Fatos Nano, te hrvatski i makedonski predsjednici Sjepan Mesić i Boris Trajkovski. Oni su još tada tražili da zemlje Zapadnog Balkana imaju pristup kohezijskim fondovima EU – dakle da financijski budu tretirane kao članice EU, iako ne bi imale pravo glasa u Bruxellesu.
O tome za FAZ govori i Dušan Reljić, šef briselskog Ureda SWP: „Stanovništvo Zapadnog Balkana ne prelazi 3,5% ukupnog stanovništva u EU. Ako se mjeri prema gospodarskoj snazi, značaj regije je još manji. Dakle, ne radi se o ogromnim sumama već o najviše tri milijarde eura godišnje. Ali ispravno uloženi strukturni financijski podticaji mogli bi puno toga pokrenuti u regiji“, navodi Reljić.
On ukazuje da čitavi dijelovi regije izumiru zbog iseljavanja – najviše u pravcu EU. Bez financijske podrške, smatra Reljić, „društva regije će iskrvariti“. „Bitan dio gospodarskog rasta koji su Rumunija i Bugarska posljednjih godina dostigle, unatoč smanjenju stanovništva, potiče od toga što te dvije države koriste strukturne i kohezijske fondove EU.“
Dušan Reljić ide i korak dalje – bez ekonomskog jačanja srednje klase, ne može se očekivati jačanje pravne države. „Srednja klasa nije jamstvo, ali jest preduvjet liberalne demokracije. Trenutno odlaze veliki dijelovi srednje klase. Mnogi ostaju u prekarnom položaju i prihvaćaju svaku vrstu populizma jer više ni u što ne vjeruju“, kaže Reljić za FAZ.
Novinar Mihael Martens dodaje da godinama postoje različite varijante prijedloga da se Zapadni Balkan primi u Europski ekonomski prostor kojem, izuzev država EU, pripadaju i Island i Norveška. Podsjeća se da su države regije gospodarski ionako potpuno okrenute u pravcu EU s kojom obavljaju oko tri četvrtine trgovinske razmjene.
„Zaista, Turska, Rusija ili Kina – na čiji se utjecaj na Balkanu često dramatično upozorava – gospodarski skoro da ne igraju ulogu u regiji (izuzev, u slučaju Moskve, u energetskom sektoru). Mijenjačnice od Beograda do Tirane nude eure, dolare i švicarske franke, ali ne rublje ili turske lire. Ali ideja da bi se države regije trebale pripremiti za učešće u Europskom ekonomskom prostoru do sada je često odbijana od Beograda do Tirane. Tamo u toj ideji vide pokušaj da se kandidatima za EU podvali ‘surogat EU’ “, piše u tekstu.
Za frankfurtski list je govorila je i Vesna Pusić, šefica hrvatske diplomacije u vrijeme ulaska u EU, koja ideju o ekonomskom i financijskom uključivanju regije u EU smatra smislenom, ali ukazuje i na primjere Poljske i Mađarske koje naginju modelu „iliberalnih demokracija“ iako uživaju u europskim sredstvima. Svoju analizu Martens zaključuje ovako:
„O novim pristupima se mora raspravljati jer u proces proširenja u njegovoj izvornoj formi više nitko u regiji ne vjeruje. I to iz dobrih razloga.“
(Izvor: DW)