Poglavar Srpske pravoslavne crkve – arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski Irinej (Miroslav Gavrilović, 90) – preminuo je u petak ujutro u Beogradu, u vojnoj bolnici namijenjenoj oboljelima od covida-19 na Karaburmi, piše Jutarnji list. Domovinski rat u Hrvatskoj i opći sukob u Bosni i Hercegovini je svodio na „teško stradanje srpskog naroda”
Patrijarh se zarazio jamačno na sprovodu srpskopravoslavnog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija (Rista Radovića) na Cetinju, gdje je taj neslužbeni ali efikasan vođa srpske opozicije u Crnoj Gori bio, po pravoslavnom običaju, izložen u otvorenom lijesu i ispraćen dodirima i ljubljenjem ruku, unatoč higijenskim zabranama pooštrenima uslijed koronavirusne pandemije.
Tradicija je prevladala nad profilaksom, vjera u Božju zaštitu prevladala je nad povjerenjem u medicinu, čemu smo znali svjedočiti i među hrvatskim katoličkim klerom.
Patrijarh Irinej bit će sahranjen u nedjelju u golemom Hramu svetog Save na Vračaru, gdje prije njega nije pokopan nijedan patrijarh (Pavle je ukopan u manastiru Rakovici, German u crkvi sv. Marka na Tašmajdanu, a većina njihovih prethodnika u Sabornoj crkvi u Beogradu).
Sljedećeg patrijarha tajnim glasanjem bira Sveti arhijerejski sabor (svih srpskopravoslavnih arhijereja), najkasnije tri mjeseca nakon Irinejeve smrti. Birati se ne smije vladika koji nije barem pet godina upravljao eparhijom te koji se zamonašio kao udovac. Sabor bira tri kandidata, od kojih se jedan izvlači ždrijebom (računajući na upliv Duha svetoga). Da bi izbor valjao, potrebno je da u radu Sabora sudjeluju najmanje dvije trećine tih vladika, a predsjeda im najstariji po vladičanskom stažu.
To bi, kako stvari zasad stoje, bio episkop šabački Lavrentije (Živko Trifunović, 85), privrženik antisemitskog vladike Nikolaja (Velimirovića) i nasljednik njegova nećaka Jovana (Velimirovića) na šabačkome vladičanskom tronu.
Do izbora novog patrijarha Srpskom pravoslavnom crkvom upravlja njezin Sveti arhijerejski sinod. Članovi su mu mitropolit dabrobosanski Hrizostom (Rajko Jević, 68), te episkopi šumadijski Jovan (Jovan Mladenović, 70), bački Irinej (Mirko Bulović, 73) i kruševački David (Miroslav Perović, 67). Predsjeda im Hrizostom, kao najstariji po činu (inače Sinodom predsjeda patrijarh).
Patrijarh Irinej je izabran prije 10 godina kao jedan od politički umjerenijih među kandidatima. Uspostavio je stanovit dijalog s rimskim papom, pa se nedavno govorilo o planu da papa Frane posjeti Srbiju. Dosad su se srpski patrijarsi protivili dolasku nekoga rimskog pape u Srbiju (uz nekanonski uvjet da se mora „prvo pokajati u Jasenovcu“, jer Srpska pravoslavna crkva smatra rimokatolike vinovnicima tog logora i svih srpskih žrtava u drugome svjetskom ratu). Iznudio je Mješovitu komisiju Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve o ulozi hrvatskog nadbiskupa Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije drugoga svjetskog rata, koja se usuglasila da se nije složila o tome. To je povod, ne i razlog, što nacionalni kult, koji Stepinac uživa kao blaženik, nije (još) promaknut u svjetski, koji pripada svecima.
Pape ne posjećuju zemlje gdje ih pretežna religija ne poziva, zajedno s državom. Od pravoslavnih samo još Rusija stavlja veto na papinski posjet.
Umjerenost patrijarha Irineja bila je relativna. Energično se protivio državnosti i samostalnosti Kosova, koje je nazivao „pregolemom ranom na tijelu srpske crkve i srpskog naroda“. Crnogorcima je odricao nacionalnost (izrijekom je smatrao da su Šumadinci, Crnogorci, Bosanci ili Ličani samo teritorijalni nazivi za jedinstvenu srpsku naciju). Domovinski rat u Hrvatskoj i opći sukob u Bosni i Hercegovini je svodio na „teško stradanje srpskog naroda“. Od hrvatskih katoličkih biskupa je zahtijevao da „pokažu više razumijevanja, ljubavi i pokajanja prema srpskim stradanjima u drugome svjetskom ratu“.
Nikada nije osudio ni srpske pravoslavne kolaboracioniste s fašistima u drugome svjetskom ratu ni njihove zločine, pogotovu ne u Hrvatskoj, niti zločine počinjene za pobune dijela srpskih građana u Hrvatskoj i za agresije srbijanskih i crnogorskih trupa u Hrvatskoj 1991-1995, koji su u tuđu državu išli ubijati i pljačkati praćeni formalnim svečanim blagoslovima nekih srpskopravoslavnih vladika, poput Amfilohija. Bio je važan saveznik predsjednika Aleksandra Vučića (koji je patrijarha pohodio uvečer prije smrti, a jutros se od njega oprostio na Webu znakovitom porukom: „Takvi kao Vi nikada ne odlaze“). Među preostalim arhijerejima ne manjka nacionalistički radikalnijih od pokojnog patrijarha.
Za razvoj političkih prilika u jugoistočnoj Evropi, počev od Kosova te Bosne i Hercegovine, nije nevažno ne toliko tko će ga naslijediti, koliko kako će taj nasljednik kreirati platformu na kojoj će nastojati osigurati uravnoteženu suglasnost ostalih srpskopravoslavnih vladika, pa i u Hrvatskoj.
Irinejeva smrt vjerojatno odgađa i izbor Amfilohijeva nasljednika na Cetinju.
Previše bi bilo očekivati da će novi patrijarh težiti prevladavanju raskola jednoetničkih pravoslavnih vjernika u Sjevernoj Makedoniji odnosno Crnoj Gori. Srpska pravoslavna crkva je pod umjerenim Irinejem taj raskol produbljivala i zaoštravala, ne bez loših posljedica po unutrašnju stabilnost tih dviju republika.
(Izvor: Jutarnji list)