Prosvjedi crnogorskih desničara, pristaša Mila Đukanovića, i pretežito mladih ljudi, u žiži su i hrvatske javnosti i to zbog izbora pjesama kojima prosvjednici iskazuju otpor novoizabranoj, prosrpskoj koaliciji. ‘Sude mi’, Miroslava Škore odjekivala je tijekom prosvjeda u Cetinju, a društvenim mrežama širi se i snimka ‘Bojna Čavoglave’, Marka Perkovića Thompsona, pjesme uz koju se branila Hrvatska od srpske agresije. Pa i Crne Gore. Izgleda da je sada neko drugo vrijeme.
Prosvjednici čak nisu izmijenili niti jednu riječ ili stih u pjesmi te je uz crnogorsku zastavu vrlo iznenađujuće vidjeti “…stoji Hrvat uz Hrvata, mi smo braća svi. Nećete u Čavoglave dok smo živi mi”.
Ove snimke pobudile su veliku solidarnost kod mnogih Hrvata u Hrvatskoj i BiH koji pišu poruke podrške Crnogorcima protiv “zajedničkog neprijatelja” – Srbije.
Međutim, dok se danas, 2020. godine crnogorska desnica poistovjećuje uz Hrvate koji su u prošlom ratu doživjeli agresiju Srbije te preuzima njihove domoljubne budnice u političkoj borbi protiv srbijanskog utjecaja na Crnu Goru, prije četvrt stoljeća sve je bilo daleko, daleko drukčije.
Pod Đukanovićevom vlašću Crna Goraje povratila držanost, postala članicom NATO-a, teži europskim integracijama i članstvu u EU, što je nevjerojatan dokaz političkog zaokreta i težnje za smanjenjem utjecaja Srbije i Srpske pravoslavne crkve, ali…
Naime, Crna Gora je od početka listopada 1991. bila u ratu protiv Hratske, a sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i predsjednik DPS-a čija je koalicija ‘Odlučno za Crnu Goru’ na demokratskim izborima i nakon tri stoljeća autokratske vladavine Đukanovića, izgubila vlast od koalicije stranaka ‘Za budućnost Crne Gore’ (DF, SNP, NP Prava Crna Gora…), imao je potpuno drukčiju političku retoriku nego što je ima danas (nešto slično političkom ‘preobražaju’ sadašnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ali i Milorada Dodika u BiH).
U tom kontekstu podsjećamo na tekst kolumniste Novaka Adžića za Vijesti.me od rujna prošle godine koji piše o događanjima i relacijama iz 90-tih godina i Crnoj Gori koja se priključila Srbiji i JNA u agresiji na Hrvatsku, ali i na BiH.
Prenosimo dio teksta u izvornom obliku:
“Crna Gora je, faktički, od 1. oktobra 1991, bila u ratu sa Hrvatskom. Njeni građani su masovno krenuli u rat izvan granica teritorije Crne Gore, po nalogu Generalštaba JNA, mobilisani u njen sastav, kao i u dobrovoljačkim skupinama, te u okviru Teritorijalne odbrane, ali i sa oružanim formacijama Specijalne republičke policije Vlade Crne Gore, (na čelu sa Milom Đukanovićem, i njegovim resornim ministrom policije Pavlom Bulatovićem).
Bio je to osvajački i pljačkaški pohod na Republiku Hrvatsku, konkretno na dubrovačko područje, a rukovodstvo RCG nije zvanično objavilo rat Hrvatskoj, kao što to nije uradila ni JNA. Naprotiv, politička elita Crne Gore je tvrdila da Crna Gora nije u ratu, što nije odgovaralo činjenicama.
Glavni predstavnici vlasti DPS-a u CG, tada su dali punu podršku vođstvu JNA i njenim ratnim operacijama u Hrvatskoj, posebno na dubrovačko-hercegovačkom frontu.
U Titogradu su, kasno naveče 3. oktobra 1991, održali zajedničku sjednicu Predsjedništvo i Vlada Crne Gore, uz učešće i predsjednika Skupštine CG i visokih predstavnika, generala i drugih oficira JNA, nakon što je već otpočela vojna akcija na dubrovačko-hercegovačkom frontu. Rukovodstvo CG odredilo se decidirano prema ratu i vojnim operacijama i potvrdilo svoju aktivnu uključenost u preduzetim vojnim akcijama i dalo punu podršku djelovanju JNA na tom ratištu.
Na navedenom sastanku, u vanrednim okolnostima, kad je već krnje PSFRJ pod “rukovodstvom” potpredsjedika dr Branka Kostića proglasilo stanje neposredne ratne opasnosti, predsjednik Predsjedništva CG mr Momir Bulatović je naglasio: “Crna Gora nije u ratu. Aktivnostima koje preduzima ne objavljuje rat nikome. Ona nema namjeru da osvaja, pobijedi i porobi Republiku Hrvatsku i hrvatski narod. Crna Gora i njeni građani sastavni su dio antifašističkog fronta, fronta protiv pomamljenog ustaštva” (D. Bećirović, “Crna Gora nikome ne objavljuje rat – sednica crnogorskog Predsedništva i Vlade”, ”“Politika”, Beograd, od 4. oktobra 1991, str. 14).
U eurofiji antihrvatske, rathohuškačke velikosrpske ideologije, propagande i politike rata, protiv Hrvatske, na dubrovačkom području primarno, u koji se aktivno i masovno uključila oficijelna Crna Gora, na tom sastanku je predsjednik Vlade RCG Milo Đukanović nastojao da opravda i elaborira ciljeve i smisao rata i da izvrši, za isti, isključivo kulpiranje hrvatske strane.
U tom smislu, Đukanović je tada rekao: “Hrvatska vlast je po svaku cijenu htjela rat i ima ga. Iako nam ratovanje, istorijski gledano, kudikamo priliči, izbjegavali smo ga sve dok je to bilo moguće, sve dotle dok ustaške formacije nisu najdirektinije ugrozile Crnu Goru i živote njenih građana. Namenuti rat ćemo dobiti baš kao smo takve protivnike uvijek pobjeđivali. Samo ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zaednički život sa njima za sva vremena. Boka će ostati tamo gdje joj je i mjesto u sastavu Crne Gore, a nadam se da će se, u toj novoj diobi državne zajednice, granice sa Hrvatskom povući prirodnije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke ostave hrvatsko starateljstvo. Nama je danas jasno: bratstva nema, a na starateljstvo ne pristajemo” (Ibidem)…”
Tekst u cijelosti možete pročitati:
/Republikainfo.com/