Mirjana Marković, supruga bivšeg predsjednika Srbije i haškog optuženika Slobodana Miloševića koja je sudjelovala u kreiranju i provođenju ratne politike Srbije u 90-im godinama, predsjednica ozloglašene stranke Jugoslovenske ljevice (JUL), pojavila se u Srbiji „poslije više od 15 godina šutnje“.
Da ispriča „kako je to bilo“, ali ne pred sudom od kojega je pobjegla. Ona se pojavljuje s porukom sa naslovnih korica svojih dvotomnih memoara na tisuću stranica „Bilo je to ovako“ koji će se prodavati na kioscima širom Srbije u aranžmanu izdavačke kuće lista „Novosti“.
U medijima su se već pojavili citati zašećerene priče o vječnoj ljubavi Slobe i Mire, u prepoznatljivom stilu nekadašnje prve dame sa cvijetom u kosi za koju, bračnom paru Milošević nekada bliski ljudi, kažu da stoji iza najokrutnijih odluka u 90-im.
Uključujući kumovska i druga politička ubojstva. Uz zašećerene priče najavljuju se i one otrovnije – o bivšim partijskim i drugim drugovima i političkim protivnicima. Posebno oskrnavljen je onaj o pokojnom premijeru Zoranu Đinđiću. Toliko se za sada zna.
Izdavač, tiražne „Novosti“, reklamirajući knjigu, autoricu nazivaju izgnanicom iz Srbije, prmda svi znaju da je ona glavom bez obzira pobjegla u Moskvu kada je vidjela da su 90-te došle na naplatu.
Dejan Ilić iz izdavačke kuće „Fabrika knjiga“ pojavljivanje memoara razumije kao još jedan dokaz da režim u Srbiji na unutarnjem planu uspostavlja kontinuitet sa 90-im:
“Ta knjiga sama po sebi mene ni malo ne zanima, a da ju je objavio neki mali izdavač nadajući se da će nešto zaraditi, u tome ne bih vidio nikakav problem. Žao bi mi bilo ako ljudi računaju da nešto mogu zaraditi tom vrstom literature u ovoj zemlji i dalje, ali što da se radi. Ovdje je problem tko objavljuje tu knjigu. Ja uistinu mislim za ’Novosti’ da su režimsko glasilo, i zato vjerujem da je objavljivanje knjige Mirjane Marković dio jedne politike koju ovaj režim vodi.“
Književnik Filip David koji ne dovodi u pitanje pravo svakoga da objavljuje memoare, pa ni Mirjani Marković, ali takođe pojavljivanje ove knjige stavlja u aktualni društveni kontekst u kojemu se odgovornost za ratove, pljačke, političke likvidacije u 90-tim, pa i kasnije, relativizira: “Knjiga Mirjane Marković dolazi na plodno tle jer smo duboko potonuli u devedeste. Po svemu sudeći, ona će samo upotpuniti ovu jadnu situaciju u kojoj se nalazimo.“
Kakvu vrijednost ova vrsta memoarske literature ima za povijesničare koji će jednog dana, sa potrebnom distancom, analizirati razdoblje raspada jedne zemlje u okrutnim ratovima o kojima danas ima toliko „istina“, koliko i sukobljenih strana.
Zagrebački povijesničar mlađe generacije Hrvoje Klasić pojašnjava: “Svaka vrsta meomoarske grđe je zanimljiva i korisna, ali naglašavam da je to ipak memoarska građa. Imali smo, na primjer, memoare Hitlerovog arhitekta, visokog dužnosnika Trećeg Reicha, koji su bili vrijedan izvor jer su govorili o nekim stvarima iznutra. U tom kontekstu mislim da su i memoari Mire Marković jedno zanimljivo štivo za povijesničare. Ali, koje treba uzeti sa odmakom. Niko ne može o povijesti Srbije u vrijeme režima Slobodana Miloševića učiti iz knjige Mire Marković.“
Nije problem u tržištu koje nudi najrazličitije poglede na nedavnu prošlost, pa i aktera od kojih se mnogi, najčešće nakon što odsluže svoje haške kazne za ratne zločine, vrate i bacaju na pisanje knjige o svojoj nevinosti. Problem je u atmosferi u društvu u kome ni 15 godina nakon ratova nema kritičnog promišljanja, naprotiv. Oni koji su vodili ratove, pisali potjernice za nepodobne, trovali Srbiju huškajući na međunacionalne sukobe, danas se pojavljuju kao relevantani akteri i tumači aktualnih i prošlih zbivanja.
Oni koji su od državne televizije napravili sramni servis ratne propagande, oni koji su ubijali nevine „čisteći“ teritorije za neke nove granice, oni koji su sijali strah mašući zamišljenim ili stvarnim oružjem na malobrojnije protivnike Miloševićeve ratne mašinerije, sada su ugledni građani Srbije koji šetaju od medija do medija i objašnjavju zašto su baš sjajni ovi ili oni vanjski i unutarnji potezi sadašnjeg režima. A kada ih neko na prošlost podsjeti, odmahnu rukom kako bi oterali te „dosadne bubice“.
„Mislim da je na povijesničarima u Srbiji, ali ne samo povijesničarima, već i medjima, velika, velika odgovornost. Međutim, pogledajte situaciju u Srbiji – vi imate problem da se mediji i politolozi i političari ne suočavaju ni sa sadašnjošću, a kamoli sa srpskom prošlošću. A to je problem puno veći od memoara Mirjane Marković“, kaže Klasić.
Dejan Ilić smatra da je objavljivanje memoara Mirjane Marković uvod u novi val rehabilitacije, nakon saradnika okupatora iz Drugog svjetskog rata, sada su na red došli akteri iz 90-ih. „To je prvi korak u javnom, ako ne u institucionalnom rehabilitiranju jedne od ključnih osoba, ključnih aktera politike iz 90-ih.“
Žrtve i zločinci mijenjaju uloge, kaže Filip David:
„Oni danas pišu i govore da su bili žrtve. A mi koji smo se suprotstavljali jednoj zločinačkoj politici, po toj izvrnutoj logici, krivi smo za sve.“
Mirjana Marković, nekad najmoćnija žena na Balkanu, od 2003. godine zajedno sa sinom Markom živi u Rusiji. Mnogi smatraju da je čista ironija ono za šta su je tražili domaći sudovi: nezakonita dodjela stana dadilji svog unuka, sudjelovanje u švercu cigareta zajedno sa sinom. (Izvor: RSE)