„Izvrnuli biste se s te stolice, ali vam neću reći, kad bi vam kazao tko je došao tražiti da se zločin nad bugojanskim Hrvatima ne procesuira i da se to ne dira. Ne biste vjerovali, nije ni Bošnjak ni Srbin”, rekao je Željko Komšić 2010. u emisiji ‘Dobar, loš, zao’.
Nakon što su prošli tjedan na platou Rostovo iznad Bugojna, iza motela, slučajnim iskopom pronađeni ostaci ljudskog skeleta, dijelovi lobanje, dvije tenisice, džemper, vunene čarape, kao i košulja, probuđena je i nada za pronalaskom 23 nestala vojnika HVO-a koje je Armija BiH zarobila i kojima se izgubio svaki trag, posmrtni ostatci njih 19 još uvijek nisu pronađena.
Cikotić više puta upozoravan
General Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH, 17. rujna 1993. godine zapovjedio je Selmi Cikotiću, nekadašnjem zapovjedniku Operativne grupe Zapad sa sjedištem u Bugojnu, da 23 zatočena bugojanska Hrvata prebaci u Kazneno-popravni dom Zenica.
Kako stoji u Hadžihasanovićevom dopisu i od 7. listopada, on je ponovno Cikotiću skrenuo pozornost da “prebaci u KPD Zenica ona 23 bojovinka HVO o kojima ste pisali da su počinili velika zlodjela”.
Naime, u dokumentu od 7. listopada, naslovljenom ‘Pregovori sa HVO’, potpisanom od zapovjednika 3. Korpusa, Envera Hadžihasanovića između ostaloga stoji:”…Morate voditi računa da kroz navedenu razmjenu 4:4 ne razmijenite 4 ekstremna bojovnika za 4 muslimana koji nisu učestvovali ni u b/d. Ponovno vam skrećemo pažnju da u KPD Zenica prebacite ona 23 bojovnika HVO o kojima ste pisali da su počinili velika zlodjela”.
Međutim, ni do danas se ne zna gdje su završila ova 23 vojnika HVO-a, odnosno, još njih 19 za čijim posmrtnim ostatcima se traga.
Bili živi, a smatrani mrtvima – mudžahedinima kopali vodovod
Gdje su završili zarobljenici HVO-a moglo bi pružiti izvješće Berislava Pušića, šefa službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba i predsjednika povjerenstva zaduženog za zatvore i druge zatočeničke objekte HVO-a, od 28. studenoga 1994. U istom se spominje 15 zarobljenih Hrvata u selu Orašac koji kopaju vodovod za mudžahedine te ističe opravdana sumnja da je riječ o nestalim bugojanskim Hrvatima za koje se vjerovalo da su mrtvi.
“Dobili smo operativna saznanja od izvora vezano za selo Orašac koje se nalazi sjeverno od Han Bile da u tom selu žive mudžahedini koji su izmješteni iz hrvatskog sela Mehurići kod Travnika i naselili se u Orašac. Kod sebe imaju 15 Hrvata koji kopaju vodovod iz Han Bile u Orašac. Pretpostavlja se i izvor tvrdi da se radi o nestalim Hrvatima, Bugojancima. Izvor kaže kako se ne diže medijska kampanja za njih, da su sklonjeni i pretpostavlja, kada završe posao da će biti poubijani jer ih hrvatska strana kao takve potražuje. Molimo da uredujete kod bošnjačkih vlasti da se izvrši provjera tko su pomenuti Hrvati”, piše Pušić u dopisu upućenom na devet adresa, od one Ministarstva obrane HZ-a HB-a, Glavnog stožera HVO-a, Vlade HZ-a HB-a, Središnjice HDZ-a, SIS-a, pa sve do Predsjedništva FBiH.
Dok se za njih već smatralo da su mrtvi, Hrvati Bugojna, kako se ispostavlja, kopali su vodovod za mudžahedine, u to je bio upućen i najviši hrvatski vojni i politički vrh, da bi nakon završenog posla bili ubijeni.
Iako se sumnja da su njihova tijela dva puta prebacivana iz masovnih grobnica, isto nije nikada dokazano. Unatoč tomu što je njihovo zarobljavanje zabilježio i Međunarodni odbor Crvenoga križa, o njihovom se nestanku nitko od vojnih čelnika Armije BiH nikada se nije decidirano izjasnio.
Komšić: “Ne biste vjerovali tko mi je rekao da se “ne dira” zločin nad bugojanskim Hrvatima, nije ni Srbin ni Bošnjak”
Podsjetimo da su 2015. godine mediji pisali o zaštićenom svjedoku-pokajniku, Bošnjaku, koji je navodno i sam sudjelovao u zakapanju tijela ubijenih Hrvata Bugojna, a koji je informaciju o lokaciji – prodao za 1.000 eura. Međutim, na lokaciji za koju je svjedok tvrdio da su zatrpana tijela ubijenih Hrvata nije nađeno ništa.
U ovom kontekstu vrlo je dobro podsjetiti se na gostovanje tadašnjeg člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda Željka Komšića iz kolovoza 2010. godine u emisiji ‘Dobar, loš, zao’, tadašnjeg urednika i voditelja Marija Vrankića. Komšić je tada, kao kandidat SDP-a izabran u prvi mandat u Predsjedništvo.
Između ostalog, razgovaralo se i u kontekstu rada pravosuđa oko rasvjetljivanja ratnih zločina, a posebno iznenađujuća je bila sljedeća Komšićeva rečenica: “Gospodine Vrankiću, izvrnuli biste se s te stolice, ali vam neću reći, kad bi vam kazao tko je došao tražiti da se zločin nad bugojanskim Hrvatima ne procesuira i da se to ne dira. Ne biste vjerovali, nije ni Bošnjak ni Srbin”.
Ni do danas Željko Komšić, koji upravo sjedi u “hrvatskoj stolici” u Predsjedništvu BiH, a sada kao predsjednik DF-a, nije javno kazao tko je od njega tražio zataškavanje činjenica i istrage o ratnim zločinima nad Hrvatima Bugojna.
Još mnoga pitanja žrtava iz prošlog rata su neodgovorena od sva tri naroda, mnogi traže kosti svojih najmilijih, a među njima i Hrvati. Hoće li Rostovo dati mir obiteljima koji ih još uvijek traže, a počinak i smiraj posmrtnim ostatcima?
(Republika/V.S.H.)