U Vatikanskom Gradu je u petak predvečer pritvoren londonski broker i mešetar talijanskog porijekla Gianluigi Torzi. Pozvan je na informativni razgovor o skandaloznoj kupovini zgrade u Londonu u Sloaneovoj aveniji sredstvima iz “Petrova novčića” (priloga koji vjernici po svijetu namjenjuju Papi za milosrdna djela), za što je pod istragom šest vatikanskih dužnosnika (od kojih su četvorica već otpuštena iz službe), piše Euractiv.
Uvjeren da se od njega zahtijevaju samo dokazi protiv drugih, Torzi je pristupio razgovoru – pa je na kraju razgovora optužen za iznudu, poticanje na podmićivanje, autorecikliranje nepravno stečena novca i prevaru, za što je u Vatikanu zapriječena kazna od 12 godina zatvora.
I ta uhidba je signal nove, bitno strože financijske politike koja se vodi u Vatikanu u pontifikatu pape Frane, koji je svojedobno poželio, kako je rekao, „Crkvu siromašnu za siromašne“.
Skandal oko te zgrade u Londonu buknuo je lani u listopadu. Tada se govorilo o neopreznu investiranju novca u tu londonsku palaču u reprezentativnom Kensingtonu. Tada je palači na tržištu prepoloviljena vrijednost, ali u međuvremenu je utrostručena, tvrdi novinarima kardinal Angelo Becciu, u doba odluke o toj investiciji zamjenik kardinala državnog tajnika Pietra Parolina.
Problem nije bio samo, ili barem prvenstveno, u uspješnosti ili neuspješnosti transakcije, nego u pitanju smije li se Katolička crkva, kao moralni entitet, upuštati u mešetarenja na tržištima, bilo nekretnina, bilo čega inoga. Također, s kim ona uopće smije poslovati.
Glavni je kamen smutnje (odnosno palača smutnje) u instrumentalizaciji te kupovine i crkvenog investiranja uopće, u unutrašnjim okršajima i obračunima na vrhu Katoličke crkve.
Pisali smo tada da se skandal koristi u frakcijskim borbama u kojima se hvataju bolje ušančene pozicije za sljedeći konklav, dakle izbor narednog pape. Jedni naime koriste skandal kao dokaz nove, strože papinske politike koja ne štedi nikoga eda bi poslovanje bilo pošteno, transparentno i na korist puka Božjega, a drugi kao dokaz koliko je Papa nesposoban voditi Crkvu, pa mu se pod nosom potkradaju svinjarije, rezultat nečasnih čina dužnosnika koje je on sam imenovao.
Podsjetili smo višeput da je taj mehanizam korišten protiv Benedikta XVI, pritisnutoga „curenjem“ dokumenata da se odrekne dužnosti (skandali „Vatileaks“ i „Vatileaks II“).
Tako je lani procurila i „afera Grolux“. Naime, British Grolux Investments Ltd je autonomni financijski holding koji još otprije drugoga svjetskog rata na tlu Ujedinjene Kraljevine skrbi o investicijama Svete Stolice.
Kad je Italija Lateranskim ugovorima prije 90 godina Svetoj Stolici priznala suverenu teritorijalnost Države Vatikanskoga Grada i isplatila, makar djelomično, golemu vrijednost imutka koji je Kraljevina Italija zaplijenila univerzalnoj Katoličkoj crkvi na teritoriji bivše papinske Crkvene Države, bankarska obitelj Pacelli (stariji brat Francesco bio je pravni savjetnik u pregovorima s Italijom, mlađi Eugenio je 1939 postao Pio XII) sugerirala je Piju XI da se taj novac investira u raznim državama i u različite tipove investicija kako bi mu vrijednost rasla, a prihodi jamčili financijsku samostalnost Svete Stolice. British Grolux nije organ Svete Stolice, barem ne formalno, ali u njegovu Upravnom odboru zadnju riječ imaju delegati Uprave imutka Apostolske Stolice (APSA).
British Grolux je 2014 postao suvlasnik zgrade na londonskoj adresi 176-206 High Street Kensington odnosno 60 Sloane Avenue, naime na uglu Kensingtonske glavne ulice i Sloaneove avenije. Ta zgrada u elitnoj četvrti, u kojoj je prethodno bio Harrods, sadrži 8 stanova i više od 5000 metara četvornih trgovinskog prostora. Lani ujesen je tržišna vrijednost tog kompleksa bila prepolovljena.
Zgrada je, naime, kupljena kada je funta bila najjača spram eura, te kada su cijene londonskih nekretnina bile na vrhuncu. U međuvremenu je funta pala, a londonske nekretnine su znatno izgubile na vrijednosti uslijed svih zavrzlama vezanih uz Brexit, tj. istupanje Ujedinjene Kraljevine iz Evropske unije nakon referenduma 2016. S druge strane, nitko ne iznosi podatak koliko ta palača rentira kroz najamnine. Tvrdilo se ipak da je dio prostora ispražnjen te da se s eventualnim novim najmoprimcima ne mogu postići iste cijene.
Sada se pak tvrdi da je vrijednost utrostručena. Sve takve tvrdnje i procjene treba uzimati s rezervom. Koliko nekretnina zaista vrijedi doznaje se kad je netko zaista prodaje – a sve ostalo mogu biti pobožne ili ine želje. Što zna iz iskustva svatko tko je išta prodavao.
U tim se poslovima vazda ulazi u poslovni rizik. U trenutku kada je zgrada kupovana Brexit je bio posve nepoznata varijabla. Ipak, u Crkvi, ustanovi gdje teorije urota bujaju kao zakon, odmah se upire prstom na krivca ako pripada protivničkoj „partiji“, i odmah se postavlja pitanje tko je pritom omastio prste. Više puta smo, naime, mogli ustanoviti da crkveni dostojnici uglavnom nisu poznati kao mrzitelji novca, makar ga zvali Đavlovim izmetom.
Sablazan londonskom kupovinom tinjala je poprilično dugo. Lani se pisalo da je kupovinu, kao sumnjivu, nastojao rasvijetliti i tadašnji prefekt Tajništva za ekonomiju kardinal George Pell, ali on je nedugo zatim otpeljan u Australiju, gdje je u zatvoru proveo dvije godine prije negoli je pravomoćno oslobođen krivnje zbog navodne pedofilije.
Da je čir prsnuo doznalo se kad je dnevni Bilten Svete Stolice šturo objavio da su po prijavi Zavoda za religijska djela (IOR) i Ureda glavnog revizora, u nekim uredima Državnog tajništva odnosno autonomne Vlasti za financijsku informaciju Države (AIF) zaplijenjeni dokumenti i elektronski aparati (dakle: kompjuteri, smartfoni ili sl.).
Ta savršeno neuobičajena obavijest naćulila je uši svih novinara. Čudo unutar čuda bilo je da je taj put prijavu podnio IOR (poznat često kao „Vatikanska banka“), za koji smo se desetljećima navikli da bude predmet a ne pokretač istraga.
Odmah zatim se doznalo da je petero vatikanskih dužnosnika suspendirano, te im je zabranjen ulazak u Državu Vatikanskoga Grada, osim do zdravstvene službe, ali ako im dopusti sudbena vlast. Tako je otkriveno tko je pod istragom.
Naime, na ulazima u Državu Vatikanskoga Grada bio je vidljiv popis imena s fotografijama. Zbog toga je ekspresno smijenjen dugogodišnji zapovjednik Vatikanske žandarmerije, a na kraju i ravnatelj sigurnosnih službi Domenico Giani (koga je zatim, utješno, primio i odlikovao papa Frane, kako bi se shvatilo da Giani nije otjeran zbog osobne, nego zbog zapovjedne odgovornosti). Šteta po istragu je napravljena.
Najpoznatije ime je mons. Mauro Carlino, nedugo prije toga imenovan za pročelnika Ureda za informacije i dokumentaciju (takoreći obavještajne službe) Državnog tajništva, sa sjedištem u samoj Apostolskoj palači. O Carlinovoj „težini“ svjedoči i podatak da je tada stanovao u Domu sv. Marte, gdje i Papa. Carlino je prethodno godinama bio osobni tajnik sadašnjeg kardinala Angela Becciua, trenutno prefekta Kongregacije za kauze svetih (u njegovim ladicama je i bl. Alojzije Stepinac). Dakle, bio je osobni tajnik i za svih godina što je Becciu, kao zamjenik, bio drugi čovjek Državnog tajništva.
Druga „velika riba“ bio je AIF-ov ravnatelj Tommaso Di Ruzza, dakle glava ombudsmanske vlasti zadužene za nadzor financijskog poslovanja i Svete Stolice, i Države Vatikanskoga Grada. Di Ruzza je zet Antonija Fazija, krajnje pobožnoga bivšeg guvernera emisijske Banke Italije između Carla Azeglia Ciampija i Marija Draghija (ta imena dodatno govore o snazi te funkcije), prisiljenoga na ostavku i osuđenoga pravomoćno na dvije i pô godine zatvora zbog zloupotrebe povlaštenih informacija (a još jednu zatvorsku kaznu mu je „posušila“ zastara).
Treći je po važnosti Fabrizio Tirabassi (bavio se financijskim investicijama u upravnom odjelu Državnog tajništva i Petrovim novčićem). Ostalih dvoje su Vincenzo Mauriello, uposlen u Urudžbenom zapisniku, te Caterina Sansone, zapravo tajnica.
Papa je u međuvremenu, ironično baš na blagdan sv. Josipa radnika, otpustio iz službe svu četvoricu spomenutih dužnosnika, a Sansone je premještena u drugi neki ured.
Iako se istraživalo i plijenilo po Državnom tajništvu, kardinal državni tajnik Pietro Parolin je potpuno po strani, praktički izuzet od istrage. Nije tajna da on nije htio primiti znanju ništa od financijskih poslova, prepustivši nadzor nad njima svom zamjeniku (a to je bio Becciu). Kardinal Becciu je ovih dana razjasnio da je mutež započet tek kada je on već otišao na novu dužnost, pa bi on bio čist.
Upravo je Becciu još 2014 odlučio da Sveta Stolica investira Groluxovih 200 milijuna dolara, deponiranih pri Crédit Suisse, u fond Athena, koji je vodio financijaš Raffaele Mincione. On je, kao posrednik, prodao Harrodsovu palaču svome fondu, pri čemu je 45 posto stekao Vatikan, a 55 posto on sam. Protuvrijednost je ulagao u burzovne špekulacije. Nije dobro prošao, pa je Crkva, pokrivena garancijama, uzela cijelu palaču.
Papa je lani bez sustezanja rekao da je ta transakcija bila mutna – ali kriminal je, sudeći po djelovanju vatikanskog sudstva, počeo tek pošto je Becciu otišao baviti se svecima a ne novcima, te pošto se Mincione povukao iz posla na kojemu se opario, i povjerio posao kao posredniku baš Torziju.
Tada je, za račun Vatikana, londonsku palaču preuzela luksemburška tvrtka GUTT, u čijem su Upravnom vijeću bili Torzi, u ime Vatikana spomenuti Tirabassi, te odvjetnik Michele Intendente u ime posredničkog giganta Ernst&Young (EY) kao “neovisnog upravitelja kojeg su dogovorno odabrale obje stranke”.
Torzija tada u Vatikanu smatraju pouzdanim i povjerljivim, pa je preklani na blagdan sv. Stjepana prvomučenika (drugi dan Božića) Torzija i suprugu primio papa Frane (koji jamačno nije zaboravio tu podvalu, ne uvijek izbježnu, ali vazda neugodnu).
Torziju su – kako je lani u studenome objasnio Corriereu della Sera Becciuov nasljednik na dužnosti zamjenika državnog tajnika mons. Edgar Peña Parra – dane pune ovlasti, pa su „Vatikanu vezane ruke“.
Vatikan ga se riješio tek u travnju 2019, isplativši mu 10 milijuna eura komisijske provizije. Ukupno je, piše u subotu La Stampa, od Vatikana izmuzao 15 milijuna eura. Vjerojatno se na tu isplatu odnosi kazneno djelo iznude koja mu se stavlja na dušu.
Torzi se, očito, oprezno osigurao, ali nije bio dovoljno oprezan kad je u petak došao u Vatikan iznijeti podatke.
Pa je tako Država Vatikanskoga Grada mogla, na svom teritoriju, ruke vezati Torziju. Koji će to skupo platiti: ili slobodom, ili novcem koji je maznuo i onim koji je Vatikan eventualno izgubio u njegovim transakcijama. Jer riječ jest o novcu.
(Izvor: Euractiv)