Pročitao sam Kuću Teodore K. (Moram kupiti knjigu koja joj je prethodila i čekati nastavak).
Piše: Emil Karamatić/Facebook
Onaj ko voli rješavati matematičke zagonetke i ko ima snage da se bori sa knjigom neka pročita djelo Nedžada Ibrahimvića „Kuća Teodore K“.
Na trenutak bi mogli izgledati kao sudionik uzaludnog posla gdje vlada nervoza, duboki uzdasi i mučnina u nemogućnosti da uhvatite nit između pisca, likova i radnje. Nakon trećeg vraćanja na početak vidio sam da je taj dio razmišljanja nevažan. Čitanje, preporučujem onima koji imaju detektivske osobine, djelomično znanje iz psihologije i veliko strpljenje.
Ovaj roman nije svakodnevno, ono poznato, puno puta prepričano, zadovoljstvo čitanja nego avantura čitanja ne klasičnoga romana, nego eksperimenta za koji će vam biti potrebno više ključeva da uđete u prostor među likove, (kojima slobodno možete promijeniti imena) kao što se ulazi u labirint bez veliki šansi da nađete izlazna vrata. Nastavljajući čitanje točno sam vidio da upadam u zamku družine likova koji vam ne donose radost čitanja nego nesvakidašnju muku povezivanja likova. Psihičko preslagivanje i košmar, roman prate od početka, tako da sami kraj daje osjećaj sreće da ste se uspjeli izboriti.
Kad sam upao u zamku da odustanem od čitanja, primijenio sam osobnu metodu, jer odustajati ne volim. Ušao sam u priču i pridružio se likovima kojima sam počeo davati druga imena. Luđačka košulja mi nije trebala, iako sam počeo pričati sa likovima i između izgovorenoga počeo ubacivati svoje dijelove kao da pripremam scenarij za snimanje filma, što bi zasigurno bio mukotrpan posao. Kuća Teodore K. mi je pokazala da čitanje zna biti teže od samoga pisanja. Ovo Knjiga nikada neće biti štivo narodnih masa. Ali hoće onih koji znaju što je pobijediti da se ne završi u nekoj od kuća koja je opisana.
Ovaj dio iz jednog ranijeg promišljanja mi je pomogao u čitanju.
„Svi se svakodnevno dopisujemo, koristimo u toj vrsti korespondencije sve moguće moderne tehnologije. Ma sa kolikom empatijom, umjetničkim darom ili finom niti pleli u svojim porukama one u očima primatelja nikad neće biti onakve kakvim ste ih vi u svojim mislima zadržali u trenutku slanja. Primatelj za razliku od pošiljatelja zauzima diktatom uma poziciju režisera koji primljenu poruku automatizmom postavlja na scenu. Upravo sam to uradio sa romanom „Kuća Teodore K“ i sa možda malo manje muke došao do kraja koji se i ne može nazvati krajem“. (Muka po čitanju E. K.)
E sad i ono što sam obećao.
Hoće li ova knjiga biti nagrađena? Obećao sam da ću upravo to reći. Mislim da je Nedžadu Ibrahimoviću najveće priznanje da ga niko i ni sa kim ne može uspoređivati da kao brod na pučini plovi svojom snagom bez ičije pomoći. Toliko je velik pisac da je Ibrahomovićeva usporedba sa bilo kim gubljenje na vrijednosti veličine koju ima bosanskohercegovačka pa i europska književnost.
A što se tiče klasičnih ocjenjivačkih sudova, mislim da niko neće ovu knjigu proglasiti knjigom godine i nagraditi je nekom vrijednijom nagradom. (Po meni „Friz bi bio prikladan“, a i na samom početku to ime se ukaza kao putokaz ocjenjivačima). No da će ovo biti knjiga desetljeća u to sam siguran.
S poštovanjem E. K.