Piše: Marijan Knezović/Knezevina.net
Novinari bez dovoljno intelektualnog kapaciteta s portala saff.ba iskoristili su tekst da napokon, po tko zna koji put, od svih onih koji su drugačiji i misle drugačije, naprave fašiste i prikrivene ubojice. Sve su, naravno i ovaj put začinili nevjerojatnom patetikom koja cijelom događaju daje jednu novu dimenziju, onu zaostalu i plitku. Da je Vuk Bošnjak koji je to napisao za Banjaluku, bio bi heroj, a da je Hrvat, Srbin ili Bošnjak koji je takav tekst napisao za Mostar bio bi opjevan.
Ono što je dotičnima, koji nisu u stanju razumjeti figure jednog intelektualca, najviše zapelo u oko je nazivanje Alije Izetbegovića idiotom. Ne znaju oni vjerojatno da u pismenijim krugovima idiot nije pogrdan naziv koji je sinonimski vezan za neke odlučnije devijacije uvrede, već riječ idiot svoje porijeklo može zahvaliti grčkoj riječi idiōtēs. Osim toga mnogi bošnjački intelektualci Izetbegovića su nazivali i idiotom i izdajnikom i fundamenetalistom pa im Saff nije uzimao mjeru.
Zajednička imenica «Idiot», se koristila za osobe koje su se neodgovorno ophodile prema društvu, odnosno za one kojima razina obrazovanja nije bila u skladu s funkcijom koju obnašaju, te tako rade štetu široj društvenoj zajednici. Iako Alija uistinu bješe diplomirani pravnik, onima koji čitaju opreznije jasno je na što je Bačanović suptilno navodio čitatelja, a to nikako nije bilo vrijeđanje ili omalovažavanje.
Možda im je još više zasmetalo što isti taj Bačanović u pitanje dovodi Islamsku deklaraciju, koja je usputno rečeno prottuustavna i diskriminirajuća u samoj srži, pogotovo jer se njome promovira državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. Bačanović je, kojeg ovih dana optužuju i za averziju prema BiH, upravo vrlo odlučno stao u obranu ustava iste države, s obzirom da on nije ni najmanje simetričan s već spomenutom deklaracijom.
Kao i mnoge druge Sarajlije koje o tome šute. Vjerska pozadina deklaracije tako nikako nije došla u pitanje, kao što ne dolazi ni sada, već samo ideja koja se iz nje rađa, a nikako nije prihvatljiva demokratskim društvima kakvima i BIH stremi.
„U Sarajevu se opet nakotila kritična masa onih koji jedva čekaju da se opet popnu na brda i odozgo počnu granatirati pijace, porodilišta, ulice…“ mrziteljska je rečenica koju spomenuti portal tako pažljivo njeguje, pa akademski obrazovanom građaninu autoritativno pripisuje želju da granatira pijace, rodilišta i ulice. Zar upravo takva terminološka penetracija u tekst nije poziv na mržnju, iako pod krinkom neke sveopće ljubavi i neuspjele demagogije pokušava privući simpatije onih čiji je identitet krhak i nestabilan?
Čak njega, po Bog zna kojim temeljima, uspoređuju s Karadžićem i njemu sličnima. Kažu isti i da je Bačanović kao vojnik Republike Srpske, što je notorna glupost i idiotarija, toliko hrabar da je ušao na njihov teritorij. Opet neoprezno, ali svakako ustaljeno rasističko načelo kvazigrađana tom rečenicom dolazi do izražaja. Kako može Bačanović doći na njihov teritorij, a govore o Sarajevu?
On, rođeni Sarajlija, tako je uspio uzurpirati svoj vlastiti teritorij, što nikomu dosad na svijetu nije pošlo. Vuk je i po tomu poseban, iako nije idejni začetnik, očito je realizator dosad nasmješnije konstatacije iz redova onih koji ne priznaju druge i drugačije. Najveća krimen Vuka Bačanovića ipak leži u činjenici da je Srbin, i da je ostao, jer ne mogu oni koje sada s pravom mogu nazvati fašistima, iako taj termin ne koristim često, prihvatiti činjenicu da je Sarajevo grad svih Sarajlija, bili oni Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili neki četvrti i peti.
Konstatiraju isti da Bačanović piše uz šizofrenu mržnju, i tako opet postaju dio cirkusa kojeg ni sami nisu svjesni. Ne vide oni u Bačanovićevom tekstu ljubav, koja je uistinu krucijalni plod teksta.
Oni nikad nisu ni bili oni koji znaju čitati između redaka, njihov posao je grupiranje u redove, cementiranje torova, oni nepristojno i bahato zaključuju na osnovu površne generalizacije. Ne vide oni tako ni anaforu, hiperbolu, gradaciju ili eufemizme koje to „piskaralo“ vješto i precizno koristi u svom tekstu, gotovo kao dugogodišnji pjesnik.
To je Bačanovićeva pokora, što on kao povjesničar i novinar ima talent kojim umije spretno utkati i bezbroj stilskih figura u svoja razmišljanja, pa ga oni nedovoljno pismeni nisu u stanju razumjeti. Najveći krah doživjeli su mrzitelji onoga što Bačanović mrzi i to upravo zanemarivanjem anafore kojom Bačanovićeva iskrena žalopojka odiše.
Sve to njih ne sprječava da Vuka nazovu „piskaralom“ ili mu pripišu nevjerojatno gnjusne želje koje u civiliziranom društvu ne koriste ni oni nekorektni i bahati. Naravno da postoje i Bošnjaci koji Bačanoviću zbog teksta ne zamjeraju ništa, a mislim da su oni čak i većina.
Oni su svijetla točka bosanskohercegovačke budućnosti, ali i oni su utopljeni u crnilo gdje medijima uglavnom dominiraju površne i nestabilne osobe s manjkom sposobnosti da stvari pospreme u kontekstualni oblik. Ni sam se ne slažem sa svim što je Bačanović u tekstu napisao, no to nije razlog zbog kojeg bi se tekst mogao okarakterizirati kao mrziteljski ili zao. Dapače, pluralizam misli i je ono na što „Bačanovićeva mržnja“ navodi čitatelja.
Ako smo jedni od onih koji poštuju i cijene samo ono s čim se u potpunosti slažu, onda imamo problema s dijalogom i pristojnošću. Bačanović ovu školsku godinu neće biti profesor u Sarajevu. To je vjerojatno veliko olakšanje onima koji ga ne razumiju.
Pitam se, tko tu najviše gubi? Vuka poznajem, tako da bez ustručavanja mogu reći da najviše gube djeca koju bi on svojim strastvenim pristupom podučavao. U to sam postao još sigurniji nakon što sam vidio komentare koje su mu ta djeca na društvenim mrežama ostavila kada su saznali da će iduću godinu povijest ili historiju učiti s nekim drugim profesorom.
Profitirati će od toga, pogotovo ako Bačanović odluči da je možda vrijeme za neku novu sredinu, upravo polupismena vojska atentatora sa zadatkom eliminiranja svih onih koji nisu kreirani po matrici lažnog građanstva i šovinističke devijacije patriotizma. Njima će to simbolično, ali trijumfalno biti samo još jedan Srbin manje pod nebom njihove ideje bošnjačkog Sarajeva.
Upozoravaju oni, prije teksta, kako je tekst prepun mržnje i pritom krivo navode izvor s kojeg je ta «mržnja» odaslana. Ne shvaćaju oni da je upravo mržnja osjećaj koji je nerijetko milimetrima blizu ljubavi, te da mrziti nešto možeš tek ako isto i voliš. Ne kritiziraš nešto do čega ti nije stalo. Ne shvaćaju, nažalost, ni da pažljivom čitateljskom oku tekst nikako nije poziv na mržnju, već je gotovo oda posthumnom razočarenju u svijet.
No, od portala čiji novinari Srbe generalno opisuju kao „genocidaše“ nije ni za očekivati da razumiju ono što je iz njihove žablje perspektive miljama daleko i odveć uzvišeno. Da je autor teksta Bošnjak, tada bi se oni možda i potrudili temeljitije obratiti pozornost na plod, a ne korijen. Samoprozvani mrzitelji mržnje ne trebaju ići dalje od svog dvorišta da se uvjere da su ljubav i mržnja uistinu u krvnom srodstvu. Preporučam im zbirku pjesama posvećenu „Vitezovima Bosne“ od strane velikog bošnjačkog književnika, Hamde Čame. Nadam se da ga neće krivo shvatiti, jer naziv zbirke je upravo: „Mrzim te i volim.“