Piše: Danijel Ivanković/Dnevno.ba
Način na koji je on djelovao priča je za sebe. Tako jasne poruke rijetki su znali plasirati. Kao primjerice pred izbore 2014. godine kada naš Žarko napisa – “Ovdje na Balkanu dobrog izbora u izborima zapravo nema”! A svi ti izbori svih ovih godina od kada živimo demokraciju toliko su zla nanijeli običnom malom čovjeku, toliki razdor u narodu kreirali, tolikom rasponu između šačice bogatih i gomile siromašnih doprinijeli… A obični mali čovjek ih je opet birao. Ponajviše iz straha.
Žarko nije imao nikakvog straha. Nisu ga mogli kupiti. Dapače, poznavajući ga iz nekih prijašnjih vremena nisu ga zadnjih godina ni pokušavali kupiti. Imao je svoj pravac, svoje razmišljanje, pogled na svijet, kako na ono globalno tako i na ono lokalno, pa je ukazivao i na globalne, ali i probleme lokalne. Tko je htio mogao je shvatiti, a tko nije i ne treba pokušavati, jer su takvi najtanji upravo tu – u razmišljanju.
Znao je reći kako je san nas običnih smrtnika – “Da ne budemo ushićeni u jadu sitnih srdaca, praznih lubanja – u kočacima uz lokanje ne lažemo, kakoćemo i ne ispovijedamo se brzo i jeftino”.
Posebno dirljive bile su poruke koje je dosta često mladima slao, kao što su nekoć Indijanci činili putem dimnih signala, no upitno je koliko današnja naša mladež prati “dimne signale”, koliko ima uvid u zbir svih zabluda ljudske povijesti, poradi čega ih je naš Žarko pozivao kako moraju krenuti putem kojeg je izgradio Isus, u susret svom životu, jer vrijeme ih neće čekati baš kao što nikad nikoga i ništa nije čekalo. Uostalom nije li to i priča pape Franje koji jedva suzdržava bijes vičući na gramzive đavole u ljudskom obliku koji su i Božić pretvorili u blagdan džepa i želuca makar je on blagdan ljudske srčanosti!
Nikoga nije mrzio, prezirao, a za one koji mu se kao političari ili na bilo koji drugi način nisu sviđali znao bi reći – “Ma Bog im dao svega u životu, osim vlasti”! I ponovno tako kratko i jezgrovito.
Znao je naš Žarko u svojim kolumnama spomenuti Franju Asiškog, navoditi primjere iz njegovog života što su također bile iznimno jake poruke svima, pa čak i našim današnjim franjevcima. A citirao je i franjevce, kao primjerice jednog lokalnog župnika i njegov govor iz 1908. godine: “Svećenik ljutito grmi – Uzalud vas ispovijedam, pričešćujem, opraštam u ime božje, džaba vas svitujem…džaba…džaba! Vi još više lažete, kradete, muljate, bijete se, svađate, ogovarate!!”.
Svećenika iz Žarkove kolumne na ovakav istup ponukala je krađa teare. Teara je inače konopac, uže, kojim se poteže zvonik da zvoni. No, to je bila Hercegovina iz nekog drugog vremena, Hercegovina od prije stotinu godinu gdje se svaka psovka ili krađa smatrala velikim grijehom, a vidimo što danas imamo. Danas živimo neko drugo vrijeme. Nastavljamo živjeti bez našega Žarka, no on vječno ostaje tu, u našim srcima, nas koji smo ga čitali, slušali… Nama veće i bolje nadahnuće za nastavak našeg životnog puta nije potrebno. Kada nam je teško samo se dočepamo njegovih kolumni, njegovih knjiga – čitamo i upijamo. Zato, hvala ti Žarko što si nam ostavio to svoje blago.
O egzodusu mladih Hrvatica i Hrvata sa ovih naših prostora također nitko nije pisao poput našeg Žarka:
“Odlazak sa stoljetnih ognjišta, tamo negdje u tuđinu…trbuhom za kruhom. Što s tom činjenicom nestanka? Tko je njen uzrok? Partijaši, pritisnuti tom žalosnom činjenicom, u zadnje vrijeme izbacuju floskulu koja vrijeđa do neizdržive mentalne boli. Parafrazirano, te guzonje alibiraju – što tu ima loše…svijet se globalizira i normalno je da fluktuacija radne snage zahvaća i našu mladost…neka mladi odlaze tamo gdje će se usavršavati, pa će se onda vratiti!?”
Pa odmah nakon toga pogled u budućnost:
“Tamo gdje nema mladosti, nema ni života. Što će ostati ovdje? Starački domovi, kemodijalize, palijativna skrb, samrtni hropci umirućih staraca koji nemogu prepoznati unuke, jer nisu tu. A gdje idu njihova djeca? Olako završavaju fakultete i ostaju ovdje preuzimajući stiliziranu gramzivu taktiku stvaranja sindroma više klase po matrici negdašnjih Patricija. Izvan partijska klasa se preobražava u Plebejce”.
Sjećam se kako mi se nakon ovih pročitanih riječi u Žarkovoj kolumni pod naslovom “Mreža zla” javio jedan poznanik koji nije osoba neke prevelike stručne spreme, pa je tražila pojašnjenja određenih pojmova iz ove kolumne, što i ne čudi budući da je naš Žarko povremeno imao i taj filozofski pristup svojim djelima, pa je katkad nekima trebalo dodatno objašnjenje, ali hvala Bogu takvi su ga bar tražili, za razliku od mnogih drugih koji su smatrali da su popili svu pamet svijeta, a nisu ni osnovnu završili.
Kada sam poznaniku objasnio Žarkove poruke izrazio je želju da ih upoznam. Ispunio sam želju. Prošlo je dugo vremena, a tu istu osobu nisam ni čuo ni vidio, jer je u međuvremenu i ona napustila našu Hercegovinu otišavši negdje daleko, kako to kažemo trbuhom za kruhom. No, nedugo nakon objave vijesti o Žarkovoj smrti zove me taj naš poznanik, izražava sućut i plače što neće moći doći na sahranu našeg Žarka, jer je tamo negdje daleko. Tamo gdje su otišli mnogi naši. I gdje će otići još mnogi i mnogi naši.
Dragi Žarko, hvala ti na svemu.