PIŠE: Josip VRIČKO/Oslobođenje
A, onda se oglasio Dragan Čović, koji je, inače, davno Bakiru Izetbegoviću dao mandat da riješi bošnjačko pitanje.
Po hrvatskom modelu. Da, dakle, sve, ili makar veći dio Bošnjaka zgura pod isti krov. Stožer, takoreći. Da ne kažem – Sabor!
Pa, iako je Izetbegović II. uglavnom ispunio ovaj zapadnomostarski nalog, Čović I. nije naročito zadovoljan.
Komentirajući okolnost kako prijeti realna opasnost da se Naša stranka prekrsti u Bakirovu (stranku), hadezeovski stožernik, a odnedavno i naš predsjednik uznemirio je javnost konstatacijom da će stranački lideri morati žurno formirati liječničke stožere koji će skrbiti o parlamentarcima. Jasno, dobro bi bilo da se vodi računa o zdravstvenom stanju cjelokupnog članstva. Naročito na ovim vrućinama, o čemu nam, evo, svakodnevno svjedoči Twitter, o njihovu psihičkom stanju. Ali, ima sve preče od prečeg. A trenutačno nitko nam nije preči od narodnih deputata.
Nije se lako kroz kapiju probiti!
E, baš o tomu svjedoči Čović, koji od gore rečene ponoći više ne spava. Jer, kaže, kad se usvajao Zakon o radu, ljudi su iz bolnice dolazili da bi bilo dovoljno ruku i u Domu naroda i u Zastupničkom domu. Problem je, međutim, što naš predsjednik ne kaže iz kojih su (sve) bolnica dolazili poslanici. Ne kaže – što, također, nije nevažno – ni jesu li baš dolazili, ili su, eventualno, neki i utekli. Jer, ako su bježali, sad će i u bolnicama dignuti sigurnosne mjere na najvišu razinu. Neće više biti bježanije. (T)ko je utekao, utekao je. A, vidjeli smo, dovoljno je da jedan zastupnik padne na bolničkoj kapiji, i pade nova koalicija. K’o stora!
Treba, usred ove gotovo dramatične priče, kazati i kako je Čović, otkrivajući kako su poslanici ovih dana na svoju ruku pisali otpusna pisma, demantirao Fadila Novalića. Federalni je premijer, nakon što su se presudni poslanici već vratili u bolnicu, kazao da je naš Zakon o radu najliberalniji u Europi. Čime nam je otkrio još jedno čudo bosanskohercegovačkog kako zakonodavstva, tako i parlamentarnog života. Postali smo, eto, prvaci Europe i prije negoli smo ušli u Uniju. Međutim, sada, nakon predsjednikove indiskrecije, moglo bi se – možda?! – kazati i kako imamo najbolesniji Zakon o radu u Europi.
Slijedom čega (pošten) čovjek, a objektivan novinar-istraživač mora, ma što o tomu mislio Čović, citirati našeg federalnog premijera: “Teško je reći kako će sve to teći”! Mada, ako ćemo i pošteno i objektivno, naša – zašto bi RS bio bolji?! – afera papak je pokazala kako nije svako zlo za zlo. Jer, nekad su, po sarajevskom atestu, papci išli u šumu, a, evo, sada – čitam na Twitteru – idu kod Bakira. Napredujemo svakim danom u svakom pogledu.
A kad smo već, evo već drugi put, kod društvene mreže, odmah priznajem kako znam da ima onih koji su protiv.
Ali, demokratska je ovo zemlja, pa ću pošteno priznati kako sam ja Za. Jer, kao što sam vam već povjerio, Čović me je potpuno zbunio, gotovo prepao otkrivši kako su neki zastupnici ravno iz bolnice dolazili u Parlament samo da bi digli ruku. Pritom, naš nam predsjednik nije otkrio iz kojih su sve bolnica mobilizirani bolesnici.
Amandman na dijagnozu
Eh, zato je Twitter dobar. Tu odmah imate konkretnu dijagnozu naših dužnosnika. Primjerice, primarijus dr. Tanović (nikad mi neće biti jasno zašto je, a ista su stranka, Danis s jednim, a Dennis s dva n?! Možda zato što je Dennis predsjednik?!) spreman je javno priznati kako je dao pogrešnu dijagnozu dr. Suljagiću. Prvo je, kaže taj samokritični psihijatar, mislio da je Emir lud, a sad je, nakon, ipak, dužeg promatranja, shvatio da je (i) budala. Plus bitanga. Mada ovo zadnje nije u medicinskom domenu.
Usto, da nije Twittera – njemu hvala! – ne bismo znali da se Bosna branila, i kao što svjedočimo, evo, svakog dana, i obranila i na isturenim bojišnicama: Belgiji, Njemačkoj – uh, tamo je bilo baš gusto! – ali i u Americi! I ne samo to, Bosna se branila i prevodeći. Nizozemcima. Koji su se, inače, u Srebrenici prilično izgubili. Ali, ne u prijevodu.