Piše: Ante Tomić/Jutarnji list
Kolinda Grabar Kitarović baš se ničim nije odavala da je partizanska simpatizerka. Pazila je što govori pred nepoznatima, djelovala u strogoj konspiraciji, ilegalno, pod okriljem mraka, često i pod lažnim imenima.
Nosila je možda uza se pilulu cijankalija padne li šaka ustaškom redarstvu. Ruka joj se ponekad znojila na drški malog damskog pištolja u torbici ako bi joj se učinilo da je tkogod preko Zrinjevca prati. Ali nije zapravo bilo potrebe za tim. Ništa u njezinim buržujskim vunenim kostimima, niskim štiklama i urednoj plavoj punđi nije upućivalo da je u vezi s komunističkim razbojnicima.
Razotkrivanje u četvrtak
A onda se u četvrtak razotkrila. Sve je zaprepastila kada je tajnim kanalom, preko Jeruzalema, pobjegla na slobodni teritorij i otvoreno progovorila o zločinima u NDH. “Kao predsjednica Hrvatske, izražavam najdublje kajanje zbog svih žrtava holokausta u Hrvatskoj, stradalih od ruke kolaboracionističkog ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata.”, kazala je u Yad Vashemu Grabar Kitarović, prvi put priznajući da su “osim židovske zajednice stradali i brojni Romi, Srbi, Hrvati, svi oni koji su tada smatrani neprijateljima režima.”
A bilo je mnogo takvih, neprijatelja režima, upozorila je naša predsjednica. Hrvate se nipošto ne smije poistovjećivati s ustašama. No, no, dragi moji, mi nemamo veze s njima. “Ustaški režim nije bio odraz istinskih želja hrvatskog naroda za neovisnom državom. Nažalost izmanipulirali su želju hrvatskog naroda za neovisnošću.” Srećom, nisu svi nasjeli na njihovu prevaru jer je znatan dio Hrvatica i Hrvata bio u antifasištičkom potkretu otpora. “Bio je to veliki pokret, jedan od proporcionalno najvećih pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu”, naglasila je Grabar Kitarović, ne propustivši se pohvaliti kako je obol antifašizmu dala i njezina obitelj. “Zahvalna sam onima koji su nas stavili na pravu stranu povijesti”, zaključila je široko se smiješeći svojim židovskim domaćinima.
Ovdje je u domovini zavladao šok i nevjerica. Svi koji su koncem prošle godine nazdravljali njezinoj izbornoj pobijedi ostali su paf. Svi oni generali, nogometaši, biskupi, glumice i komentatori desničarskih portala što su u najboljoj odjeći u veljači došli na njezinu inauguraciju na Markov trg gotovo su se onesvijestili od užasa. Da je Grabar Kitarović priznala da je lezbijka, manje bi ih valjda zaprepastilo nego da se autala kao partizanka. Pa još pred Židovima?! Velimir Bujanec, koji je davno, još prije dvadeset godina utvrdio kako “nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države”, posebno je teško podnio lažljive i prevarantičke jeruzalemske izjave svoje stare prijateljice Kolinde.
Začuđeni Bujanec
“Pa, nemreš bilivit!, zatukao je Velimir Bujanec. Kamo nam ide Lijepa Naša? Što pošteni hrvatski domoljubi mogu očekivati nakon ovog oštrog skretanja ulijevo, upitao je poznati voditelj Tomislava Karamarka, a Tomislav Karamarko mu se blago nasmiješio i umirio ga. Sve je u redu, ne treba se uzrujavati. Prirodno je imati jedno mišljenje za van i jedno za po doma.
Usporedio mu je to možda s odjećom. Kad ideš u svijet, u goste, u Francusku, Njemačku, Ameriku ili Izrael – Izrael naročito! – valja se lijepo obući, jesti nožem i viljuškom i paziti da ne uflekaš bijelu košulju i kravatu. A ako si doma, među svojima, ili čak među Hrvatima u Kanadi, ili Australiji, slobodno se možeš presvući u nešto udobnije, staviti na sebe staru poderanu trenirku i ne uzrujavati se ako se kojiput nesmotreno usvinjiš ustašlukom. Ono što će na stranačkom skupu u Omišu ili Brinju, ili u iseljeničkom klubu u Torontu, publika doživjeti oštroumnim i duhovitim i što će je potaknuti na aplauz i klicanje, u Washingtonu, Londonu ili Jeruzalemu će vjerovatno izazvati posvemašnji muk i zgranutost.
“Ono čega se pametni srame, budale se ponose”, završio je Karamarko starom narodnom.
“Aha, kontam”, složio se Bujanec. “Samo, tko su ovdje budale, oni u Omišu ili oni u Jeruzalemu?”
Zagonetni osmijeh
Tomislav Karamarko na ovo se samo zagonetno nasmiješio i slegnuo ramenima, kao da bi rekao – to, prijatelju, sam zaključi.
A nije lako shvatiti tko je kakav, kad osoba govori stavove u koje zaista vjeruje, a kad se pretvara da bi se omilio prisutnima. Na primjer, Kolinda Grabar Kitarović, se u četvrtak pred židovskom publikom hvalisala hrvatskim antifašističkim pokretom u Drugom svejtskom ratu, a za hrvatsku je publiku prije nekoliko mjeseci izbacila brončano poprsje vođe antifašističkog pokreta iz predsjedničke vile na Pantovčaku. Šta mislite, u kojoj je od ove dvije prilike ona napravila ono što joj je stvarno na duši, kad je u Zagrebu izbacila Tita ili kad mu je u Jeruzalemu “zahvalila što nas je stavio na pravu stranu povijesti”? Koja je od ove dvije prava Kolinda Grabar Kitarović? Ne trudite se, ja mislim da ni Jakov Kitarović ne bi znao na ovo točno odgovoriti. Naprotiv usudio bih se kazati da ni ne postoji nešto takvo, tvrdo i jednoznačno, kao što je prava Kolinda Grabar Kitarović. Ona naprosto može biti bilo tko i bilo što.
U jednu ruku, ta ideološka i politička nedosljednost može biti uzbudljiva. Meni se neodlučnost svakako više sviđa, ćini mi se ljudskija od svake zadrtosti. Ali, na drugoj strani, moraš se zabrinuti za građanske slobode, za slobodu javne riječi u jednoj državi gdje ni predsjednica, siroče, ne smije uvijek reći što misli.