Prema izvješću Svjetske zdravstvene organizacije depresija je jedna od najučestalijih bolesti na svijetu. Vladimira Spindler, Dennis Domian i Vedrana Bibić gosti su HRT-ove emisije “Nedjeljom u dva”. Govorili su o svojoj borbi s bolešću te o potrebi da ljudi sa simptomima depresije potraže pomoć liječnika.
Vladimira Spindler, fotografkinja i umjetnica iz Zagreba, rekla je u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u dva da se depresiju nikako ne može tretirati kao hir ili pomodnu bolest, kao što neki kažu.
“To bolest je, nažalost, tabu. O njoj se ne govori. Ne zna se kada će se pojaviti. Može bilo koga pogoditi. Mene je pogodila 2016. godina kada sam mislila da imam potpuno sređen život. Kao samohrana majka koja je podizala dvoje djece, kao samostalna umjetnica koja nema dana bolovanja i kao mlada – sve sam to nosila s lakoćom. Ali kada sam se opustila i kada su djeca odrasla, sve što sam negdje nosila u sebi, isplivalo je van. Tijelo se umorilo. Počela sam zaboravljati i to je bio jedan od prvih znakova,” kazala je Spindler.
Preporučila je svima da paze kako će prestajati s terapijom. Navodi da se ljudi s terapijom moraju liječiti.
“Nema skidanja s tableta. To je kao kada pijete antibiotik – nakon tri dana osjećate se dobro, ali morate završiti kuru. Ne smijete tada prestati. Tako je i s antidepresivima. Hoće li to trajati godinu, dvije, pet ili 12 ovisi od osobe do osobe,” dodala je. Istaknula je da je ona odmah dobila dobar lijek i da ljudi mogu dugo isprobavati koji je najbolji lijek za njih. Dodala je da je osim depresije imala i napadaj panike te opisala slučajeve.
Kazala je i da se na vrijeme počela liječiti jer nije bila u fazi “da više ne može iz kreveta”.
Govorila je i o svome autobiografskom dokumentarnom filmu “Mama, zašto plačeš” te izložbi “Strugotine”.
Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, govorila je o tome što je klinička slika depresije. Izjavila je da je potrebno razlučiti bolest depresiju i varijaciju raspoloženja.
Stigma depresije
Dennis Domian je youtuber, pjevač, a bavi se i glazbenom i videoprodukcijom. Kazao je da je vjerojatno prije glavnog simptoma depresije, bilo i puno prije nekih drugih simptoma.
“Prvi panični napadaj na javnom mjestu dogodio se u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu,” kazao je i opisao ga. Navodi da nije bilo nikakvih naznaka da bi se nešto slično moglo dogoditi.
Nakon tog napadaja panike prošlo je mjesec i pol do novoga. Nasred Korza u Rijeci imao je osjećaj “kako se cijela ulica sužava”.
“Vratio sam se kući. Onda sam počeo ozbiljno razmišljati o tim paničnim napadajima i zašto se tako osjećam. Majka mi je predložila da bih možda trebao obaviti neki stručni razgovor jer to što mi se događalo nije bilo normalno. To mi je u početku jako teško palo. Kad mi vlastita majka kaže trebaš na razgovor – odmah sam si to protumačio kao “ti imaš problem, ti si bolestan, moraš se liječiti”, kazao je.
Dodaje da je upravo to ta stigma koja se vuče s tom bolešću i da ju jako dugo nije htio priznati, sve do trenutka dok se nije dogodio treći napadaj “u njegova četiri zida”.
Kazao je i da je naučio vrlo bitnu stvar, odnosno kako se utješiti u trenucima napadaja panike, osjećaj anksioznosti.
Brečić: Ljudi imaju imperativ biti dobro, a nisu dobro
Doktorica Brečić govorila je i o socijalnom momentu depresije. Nastavila je i da je depresija doista u porastu, ali se nikako ne može reći da “smo mi najdepresivniji narod”.
“Živite u svijetu u kojemu je imperativ biti sretan do karikaturalnih razmjera. Nepristojno je biti nesretan. Ljudi imaju imperativ biti dobro, a nisu dobro jer su stiješnjeni s milijardu problema,” kazala je te potom objasnila koje breme ide uz depresiju.
Vedrana Bibić, tajnica redakcije Novosti i povremena producentica, rekla je da je simptome depresije imala već s 18 godina.
“Imala sam velike nesanice. Gotovo godinu dana spavala sam oko sat ili dva po noći. U školi sam spavala na malim odmorima. Nekako sam izvukla 4. razred srednje škole. U Zagrebu sam kao studentica živjela sama i drugim ljudima je bilo jako teško vidjeti da nešto sa mnom nije u redu, kazala je i dodala da se tek negdje na drugoj godini studiranja počela liječiti.
Istaknula je da je dvije godine ignorirala simptome i umanjivala ih.
“Tek potkraj 19. godine i početkom 20. užasno sam usporila. Pola svoje dnevne energije potrošila sam na pranje zubi. Shvatila sam da ne mogu ustati iz kreveta i da uopće ne funkcioniram. Strah me bilo nekomu to reći jer me bilo strah hospitalizacije,” kazala je. Naglasila je da ju je s bolešću suočio dobar prijatelj te ju je odveo u Centar za krizna stanja u Zagrebu. Na pitanje je li imala potrebu govoriti o depresiji, kazala je da je to činila, ali u trenutku kada joj je bilo bolje.
“Kada su počeli djelovati lijekovi i kada je terapija počela pomagati, onda sam počela ljudima oko sebe pričati o tome. Shvatila sam da dosta ljudi oko mene ima sličnih, blažih ili jačih, problema,” kazala je.
Izjavila je da prva dva lijeka joj uopće nisu djelovala i da je nakon nekoliko mjeseci od početka konzumiranja lijeka koji joj nije pomogao, pokušala suicid.
“Nakon toga sam dobila lijek koji mi je odgovarao. Na psihoterapije sam išla 6-7 godina. Poslije toga sam išla kod nekih psihologa, a posljednje tri godine na terapiju ne idem. Liječila sam se 12 godina,” kazala je Vedrana Bibić.Govoreći o iskustvu “skidanja s lijekova” kazala je da je to činila uz liječnički nadzor tri puta i da je veoma opasno to činiti sam, bez liječnika, piše HRT.hr.
/Republikainfo.com/