Piše: Goran Žanko, stručnjak za međunarodne odnose i nacionalnu sigurnost/Jutarnji list
Erdogan je u studenome 2002. godine pokrenuo obećavajući paket reformi za harmonizaciju odnosa s EU te veće otvaranje prema Bliskom istoku (BI). No, početni zamah se ubrzo izgubio smanjenjem razine odnosa s EU te povećavanjem aktivnosti na BI. Tijekom 2010. dogodile su se dvije diplomatske krize zbog turskog političkog posredovanja i davanje potpore iranskom nuklearnom programu te slanjem brodova (“Ship to Gaza”), što je izazvalo izraelsku uporabu sile. Iako je 2011. dopustila razmještanje radara za NATO-ov proturaketni štit u Kureciku, uz intervenciju SAD-a, mnogi analitičari su primijetili da se Turska udaljava od Zapada.
Razlozi za zaokret u turskoj vanjskoj politici mogli bi biti rezultat unutarnjih i vanjskih čimbenika. Na unutarnjem planu kao rezultat gospodarske i političke snage u usponu te osobnosti i ideologije turskih lidera i njihovih bliskih suradnika koji su jačanjem pokreta islamskog konzervativizma preuzeli pozicije dotadašnje sekularne elite.
Na vanjskom, kao rezultat nastalog sigurnosnog vakuuma i uspostava tzv. Kalifata na prostorima Sirije i Iraka što je, uz destabilizirajući čimbenik na unutarnju sigurnost, smanjilo turske ambicije za dostizanje i očuvanje statusa regionalnog arbitra/čimbenika stabilnosti u pregovorima između strana u konfliktu. Navedeno se može prepoznati kroz odnos Turske sa zemljama regije i vanjskim igračima poput Rusije i SAD-a.
IRAN: opstruira bilateralne tursko-iračke odnose, sukladno praktičnoj primjeni neobjavljenog političkog rivalstva. Dok Turska u Siriji podržava opozicijske snage Bashara al-Assada a u Jemenu koalicijske snage Saudijske Arabije, Egipta i UAE (očuvanje dotadašnjeg režima), Iran podržava pobunjene Houthe.
Iran se osjetnije nameće kao nezaobilazni igrač u regii nakon drugog Arapskog proljeća te nakon postizanja ugovornih odnosa sa zemljama Zapada (5+1) o njegovom nuklearnom programu. Pritom, ne samo da je Turska najveći uvoznik iračkog plina, nego to i najskuplje konzumira. Predsjednik Erdogan je 7. travnja, tijekom posjeta Teheranu, u cilju daljnje stabilizacije energetske sigurnosti, predložio smanjenje cijene plina, no nije naišao na razumijevanje. Dapače iranska strana, budući da nenaklono gleda na pozicioniranje Turske kao energetskog čvorišta, predložila je da uz sadašnji uvoz plina od 10 bcm (milijarda prostornih metara) po istoj cijeni, uvozi godišnje dodatnih 10 bcm plina po nešto nižoj cijeni.
Turska nije pristala.
IRAK: s iračkim Kurdistanom, Turska razvija 70% ukupne trgovine s Irakom. No, iračka vlada, ma koliko njezin autoritet nad nacionalnim teritorijem bio upitan, smatra da je iritantno neovisno pregovaranje o energetskim resursima između Turske i Erbila. Dodatno usložavanje odnosa nastat će odlaskom s političke scene vođa KDP-a (Kurdistan Democratic Party) i PUK-a (Patriotic Union of Kurdistan) Masouda Barzanija i Jalala Talabanija, što bi mogao biti okidač za otvorene sukobe među stranačkim liderima. EGIPAT: nakon svrgavanja s vlasti izabranog predsjednika Mohameda Morsija, kojem je izrečena smrtna kazna, te stavljanja sljedbenika Muslimanskog bratstva izvan zakona, dodatno zahlađuju uzajamne odnose.
SIRIJA: dugotrajna nestabilnost pridonijela je “isparavanju” Erdoganove vizije uspostave pan-islamske sfere utjecaja uz pomoć Muslimanskog bratstva (sultanat) u zemljama istočnog Mediterana (Levant). Erdogan je tražio Assadovo odstupanje s vlasti.
Kadri Gürsel, turski kolumnist u Al-Monitoru, u prosincu 2012. godine usporedio je tursku ulogu u sirijskom konfliktu te davanje potpore al-Nusri s ulogom Pakistana u afganistanskom ratu.
SAD: diplomatski odnosi zahladnjeli su 2007. nakon što je masakr Armenaca u vrijeme Otomanskog carstva proglašen genocidom.
RUSIJA: razvija stratešku suradnju u trokutu s Iranom i Turskom. U viziji stvaranja energetskog središta u Turskoj, Rusija je sklopila ugovor s Grčkom pa se samo može predviđati daljnji razvoj događaja u Makedoniji koja se nalazi na “ruskoj energetskoj ruti” prema Srbiji i dalje središnjoj Europi. Rano je davati prognoze o budućem smjeru pregovora četiriju vodećih parlamentarnih stranaka u Turskoj. Nakon jednostranačke vlasti AKP-a vjerojatno dolazi razdoblje koalicijskih vlada. Zasad su moguće tri koalicije: AKP i MHP, AKP i CHP ili formiranje manjinske vlade s MHP-HP-om uz potporu HDP-a. No, navedena treća kombinacija ima manje izglede jer su dosad manjinske vlade u Turskoj bile nepopularna opcija.
Turska je na raskršću, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. O uspostavi koalicije ili novim izborima ovisi hoće li Turska dobiti neovisno sudstvo, slobodu medija, nove gospodarske mjere, neovisnu središnju banku i olakšati put inozemnim investitorima. Dok traje preslagivanje na unutarnjoj sceni oslabjet će njezino djelovanje u regiji. Turska može postati nezaobilazni čimbenik u izgradnji regionalne stabilnosti, ako redefinira svoju vanjsku politiku.
Promjena vanjske politike “prepoznavala” bi se kako kroz njezin novi pristup, u kojem odustaje od ideje najvećeg i odlučujućeg arbitra u regiji, tako i njezinog uvažavanja novih odnosa u nastajanju na Bliskom istoku.