Piše: Emil Karamatić/Neznase.ba
(Oprostite mi ako negdje fulam jer ovaj moj uradak nastavljam pisati pod dojmom taze pročitanog iscrpljujuće, dosadnog, glupavog, bolje pribilježiti – umobolnog teksta, meni osobno drage Mirjane Hrge kojeg je uputila Borisu Dežuloviću.)
A to što mi je draga, istina, to je moj problem, i ne sjedajte mi na muku.
Kakva stoka nas je sve predstavljala i predstavlja u državi i van nje, Njegova ekselencija Ivan Šušnjar, dođe nekako, da ne pretjerujem, kao humanitarni radnik. Uglađeni Malteški vitez. Zato sam za njegov odlazak iz BiH, ne na četiri godine, nego ako je to moguće doživotno.
Kao prvo, Njegova ekselencija će se u nekolike godina uljuditi, zaboravit će da je Poskok domaća životinja. Više nećemo morati, što je jako važno, s takvim humanistom kuburiti, ta zadaća pripast će američkoj administraciji. Nećemo morati čitati i odgovarati na njegov altruizam, koji, eto po nekim analitičarima ima elemenata za neuropsihijatriju. Ma pojma nemaju.
No, ljutili se ili ne, njegovi uradci kojima obveseljava publiku pakla, po mjerilima mostarskog Sveučilišta, ipak spadaju u prefinjeni žurnalizam. Pitanje je dana kad će ga znanstvenik svjetskog glasa Marko Sapunar uvrstiti u svoj udžbenik „Osnove znanosti o novinarstvu“.
Mislim da je vrijeme.
Novinari, humanisti i borci za slobode govora čak i onda kad je u pitanju fašizam, naši redovni dijagnostičari bespuća hrvatske zbiljnosti njegovo djelo već odavno su nazivali političkim komentarima, analizama ili kako je to moderno reći kolumnama. Sapunaru Marko, htio ne htio, na Tebe je red.
E sad što je Njegova ekselencija Ivan Šušnjar, kao što kažu intelektualci malo fašista. Ne škodi, bruji po hercegovačkim kafanama.
“E jebiga štaš’, koda se može vele kod Čovića birati štaš’ biti”, uglavnom bi dodao konobar kao umniji u raspravama.
Ja bih, ako me se pita, Njegovoj ekselenciji Ivanu Šušnjaru zanemario i to što je u svojim kolumnama, pozivao na rušenje tuđih kuća. To bih osobno pripisao njegovoj struci, inženjera građevine, nešto kao profesionalna deformacija, nego ne daj Bože fašističkim nagonima koje mu intelektualci nepravedno lijepe na obraz.
Po mom osobnom skromnom mišljenju, Čović i njegova stranka nemaju boljeg čovjeka za Chicago od Njegove ekselencije Ivana Šušnjara. Fin, lijep, naočit, a pored svega domoljub, Gospe draga.
A vidi što je još.
„Inženjer krv’ ti, opet vam kažem, govori engleski i na tom vražjem jeziku je europejac, govori i hrvatski, ali jebiga na njemu je, kažu intelektualci, fašista“, veli onaj mali Jurin.
„Ali, eto, nije neki, onako“, bio sam čak uvjeren da se neko sa Šušnjarevom inauguracijom dobro zajebava, međutim nije, Dragan Čović je ozbiljan čovjek.“, kaže Stipan koji taman ulazi u kafanu.
Molim američko veleposlanstvo, da uzmu u obzir ovo moje skromno intelektualno promišljanje zanemarujući skupinu bosanskohercegovačkih intelektualaca i ove iz kafanskih rasprava koji nemaju pojma o mukama s kojima se susreće predsjednik svih Hrvata, osim meni, i još ponekom, pri izboru kadrova.
Evo pet sati sjedim i razmišljam ima li boljeg?
Neeemaaa, koda je to lako, kaže mi i deseti sugovornik. Sve sam ih prebrojao i stalno se vraćam na Njegovu ekselenciju Ivana Šušnjara.
Šušnjo kako ga od milja zovu obožavatelji, pogotovo obožavateljice je ipak za, zeru bolji. Njegovo domoljublje je veliko ko more, ko planina. On je godinama ginuo za hrvatstvo u dubokoj hladovini posuških kavana. I što, bilo nam po volji ili ne, nije lako. On nikad nije pucao, bio u ratu. Ali bi budalastu mladost poslao za tren u rovove, što se i te kako mora vrednovati, posebno u državi kakva je BiH. Njegovo domoljublje je izraženo u šuštećoj i zvečećoj valuti, što je potpuno legalno i opravdano.
Bilo je to davno, prije sedam, osam godina, koju više ili manje, ne znam, kad je Njegova ekselencija do tada Che Guevara Ivan Šušnjar objavio na svom portalu nekako ovako: „Ljudi ja sam se danas prodao HDZ-u.
Pošteno, kažem vam.
Zato uporno tvrdim, nećeš lako takovog.
Intelektualci, oprostite ali moram vas kuditi, neka Njegova ekselencija Ivan Šušnjar, uz Božju pomoć polako krene u Chicago.
Znam, pitate se, gdje će vam obraz ako prešutite i dopustite njegov odlazak u diplomatske vode?
Pitanje je koje ne da mira.
Ali ipak ne smećite ga, svakako je to manje zlo od njegovog ostanak u BiH.
Intelektualci su ipak drugačijeg mišljenja oni tvrde da se konačan odgovor krije u Mikulićevoj genijalnoj priči o Zelenkapici.
Pitate se kakve veze ta priča, otišao, ne otišao u Chicago ima sa imenom Njegove ekselencije Ivanom Šušnjarom.
„Toga dana džudžan se cvrljao na ražnju a Mihreta, majka, baka i lovac do kasno su častili cijelo selo. Vjerovali su da je teroru došao kraj. Selom je zavladao idilični mir. Ali nitko nije znao da je duboko u šumi ispod starog panja ostalo leglo s mladim džudžanima“.
Tek sad se ne pitam, i uvjeren sam da se sa Šušnjarevom inauguracijom neko dobro zajebava.