Piše: Predrag Rajšić/Liberal.hr
Teorija da čovjek postaje potpun tek kad stekne kolektivnu samosvijest najčešće se pripisuje Karlu Marxu. Međutim, ova strategija manipulacije nije jedinstvena za marksizam. Gotovo svaki manipulator koristi tu strategiju.
Prvo sastavi listu pogleda na svijet i ponašanja koja tebi, kao pripadniku određenog kolektiva, osiguravaju stabilnosti i osobnu ostvarenost. Onda od tebe zahtijeva da ih bespogovorno primjenjuješ jer je to, naravno, za tvoje dobro. Sve dok si poslušan, tvoj manipulator ti laska i hrani ti ego, ali ako se drzneš misliti svojom glavom, on će ti prvo ciljati na osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje. Onda ćeš vrlo vjerojatno čuti nešto poput ovoga: “Pravi ____________ (komunist, Hrvat, Srbin, muškarac…) tako ne razmišlja i ne ponaša se tako.
Dakle, ako se ne podvrgneš kolektivnom šablonu koji tvoj manipulator od tebe zahtijeva, ti nisi dovoljan, nisi potpun, nisi dorastao kolektivnom obrascu.
Kuda dalje poslije toga? Manipulator ima dva moguća rješenja. Jedan je momentalno pokajanje i priznanje da si bez njegovih recepata za sretan život nitko i ništa, a drugi je preodgoj. Dobrovoljni preodgoj je opcija kad manipulator nema zakonsku vlast nad tobom, a kad je i zakon na njegovoj strani, onda može i prisilni preodgoj.
Tako su Titovi komesari “preodgajali” drugove i “pomagali im da shvate svoje greške”.
Ovih dana internetom tumara tekst Ivana Mandurića o tome što je bit “pravog” muškarca. Tu je izlistao set pogleda na svijet i matrica ponašanja koja su, navodno, neophodna svakom muškarcu da bi bio potpun.
Na tu listu ne bih se jako detaljno osvrtao jer sama po sebi smiješna. Zamislite da netko kaže da se osjeća sasvim ispunjeno i kao potpun muškarac, a ne ispunjava sve stavke iz Mandurićeve liste. Mandurić bi onda morao posegnuti za Marxovim omiljenim alatom – kolektivnom sviješću – i ustvrditi da je taj osjećaj osobne potpunosti samo iluzija koja je posljedica kolektivne neosviještenosti. I kamo sad dalje?
Dalje nema. Mandurić “ZNA” da ti svjesno ili nesvjesno lažeš samoga sebe. Zato, ne bi veliki grijeh bio ni silom ti pokazati tvoju zabludu. Naravno, Mandurić trenutačno nema zakonsku moć da upotrijebi silu, ali njegova filozofija nema ništa loše kazati o upotrebi sile da bi se od nekoga napravio “pravi” muškarac.
Sretao sam takve kao on. Imao sam ih i među bliskim prijateljima i u široj obitelji. Ova Mandurićeva priča me ustvari podsjetila na, sada već davni, događaj s malo većeg skupa. Tada mi je netko javno rekao da muškarac koji svoju ženu (vegetarijanku) ne može privoliti da jede meso nije pravi muškarac. Naravno, ciljao je na mene. Tada sam mu objasnio da, ako nešto poput pravog muškarca igdje postoji, meni je još od ranog djetinjstva bilo jasno da taj “pravi” muškarac ne dozvoljava nikome da zabada nos tamo gdje mu nije mjesto.
U tom smislu nema velike razlike između pravog muškarca i prave žene.
Dok nemaju u rukama aparat sile, manipulatori pokušavaju da vam povrijede sferu privatnog života pod izlikom vašeg i društvenog dobra. Izlika je da vas žele napraviti kompletnim i potpunim predstavnicima nekog višeg i značajnijeg kolektivnog identiteta. Kad se dokopaju aparata sile, izlike im više nisu potrebne.