Osim crkve sv. Jakova mjesta hodočašća su ovih dana i međugorska brda, brdo Ukazanja i Križevac. Kao jedan od većih plodova Međugorja mnogi ističu sakrament ispovijedi, a upravo na godišnjicu ukazanja mnoštvo svećenika na desecima jezika ispovijedalo je cijeli dan tisuće pristiglih hodočasnika.
Na ovaj posebni dan u Međugorju su, uz hodočasnike iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske bili hodočasnici iz još 27 zemalja, i to iz Njemačke, Austrije, Engleske, SAD, Irske, Italije, Slovenije, Ukrajine, Francuske, Poljske, Češke, Švicarske, Švedske, Koreje, Kine, Belgije, Mađarske, Slovačke, Taivana, Portorika, Moldavije, Španjolske, Šri Lanke, Brazila, Meksika, Novog Zelanda i Martinika. Tijekom dana slavljeno je 16 svetih misa, a središnje večernje misno slavlje pred više desetaka tisuća vjernika predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Miljenko Šteko uz koncelebraciju 276 svećenika.
Na početku misnog slavlja fra Miljenko Šteko kazao je kako ”želimo slaviti Boga zbog naše svete Crkve, koja je po Kristovu namjesniku, svetom ocu Franji, prepoznala sve plodove Međugorja i ovdje postala posebno prisutna po apostolskom vizitatoru nadbiskupu Henryku Hoseru, koji mi je povjerio predvoditi ovo večerašnje zahvalno misno slavlje i čije vam pozdrave izručujem”.
Fra Miljenko Šteko je u svojoj homiliji kazao kako ”Marija i nas upućuje na snagu Duha Svetoga, a ne na naše sile. Upućuje nas otvoriti se Božjoj milosti, potpuno joj se predati i dopustiti da se milost očituje u nama”, a potom se osvrnuo i na ”ovu rijeku milosti Međugorja koja je s Gospom potekla prije trideset osam godina”.
-Na svjedoke, onodobnu djecu, ustao se čitav komunistički aparat ne bi li ih ušutio. Ustao je i na sve ljude koji su gledali „očima vjere“ te bosonogi krenuli iz okolnih mjesta i čitave Hercegovine prema Međugorju pod snažnim dojmom događaja koji su ih osvajali. Komunistički sustav ustao je posebno snažno na svećenike koji su došli pomoći onodobnomu župniku u ovom selu i sve te ljude ispovjediti. Ali uzalud je ustao. Nikakva sila nije mogla spriječiti čovjeka na putu k njegovoj Majci. Ni postavljene milicijske straže, niti legitimiranje i zapisivanje imena u bilježnice, otkazi na radnim mjestima, prijetnje po školama i fakultetima. Ni javne ni tajne službe. Ni zastrašujuće osude franjevaca na duge godine zatvora, niti njihovo izdržavanje po kazamatima Mostara, Zenice i Foče. Ništa.
I evo nas trideset i osam godina poslije. Što se to dogodilo u Međugorju?! Što se to dogodilo u Hercegovini?! Što se dogodilo u zemlji koja vjeruje, voli Blaženu Djevicu Mariju, koja je životom svojih obitelji rodila i dala tolika duhovna zvanja?!, zapitao se fra Miljenko i naglasio kako je ovaj kraj i narod bio zbunjen u događajima koji su nadilazili njihovu životnu povijest, možda i do danas.
-Ali oči vjere nisu se sklapale. Nastavio je naš narod hodočastiti u vjeri i radosti, iz svoje duhovne potrebe, a s njim ljudi iz čitava svijeta. U kolonama su nezaustavljivo krenuli put Međugorja, put kamenita brda Crnice. Dubli su i usjajili svaki kamen na toj stazi. I ne samo tamo, nego do na vrh brda Križevca, do zavjetnoga križa međugorske župne zajednice.
Toliki su se zorama i sutonima pitali: „Bože, što ovo sve znači?!“ A slutnju odgovora davali su im hodočasnici iz čitava svijeta, kao moćni glasovi vjere u tolikim kolonama mladosti, ljudi srednjih godina, a s njima djeca, starci i starice, zdravi i bolesni. Svi su samo hrlili. I prvo što su u Međugorju tražili bio je svećenik, kako bi se ispovjedili. I tako su potekle rijeke milosti, osobito u bogoslužju ove međugorske crkve, kazao je fra Miljenko Šteko dodajući kako su se svi koji su jednom došli, vratili opet, i opet, i opet jer vele: „U Međugorju smo našli mir!“
Fra Miljenko Šteko na večernjoj svetoj misi na 38. godišnjicu Gospinih ukazanja u Međugorju osvrnuo se i na plodove Međugorja u protekla gotovo četiri desetljeća.
-O Bože moj, tko bi izmjerio sve ove redove pred ispovjedaonicama ovdje?! U koji bi se mijeh mogle skupiti sve suze Međugorja koje smo prolili ovdje?! Gdje bi stali, u koju knjigu, svi životni obrati koji su se dogodili u Međugorju?! Tko bi ispjevao sve pjesme koje su ovdje rođene ili dobile nadahnuće?! Tko bi mogao na jedno mjesto skupiti sva izmirenja, sve ispravljene krive putove? Koje bi to mnoštvo bilo kada bismo na jedno mjesto skupili sve pomirene bračne drugove i obitelji, sve zavađene nekoć ljude, a onda izmirene?! Tko bi sabrao sve latice procvalih duhovnih zvanja ovdje!? I sve ostalo što je ovdje dobro započelo ili ovdje dobrim dovršeno, kazao ej fra Miljenko šteko koji je pojasnio i kako nas je ”ovdje dotaknuo mir – žudnja od početka čovječanstva”.
Na kraju svoje homilije fra Miljenko Šteko kazao je kako je i ”nama, u našem životu, potrebno čudo”.
-Čudo duhovne obnove. Obraćenja. Ponovno uhvatiti korak u hodu s uskrslim Kristom kako bismo ga prepoznali u lomljenju kruha. U Euharistiji. Kako bismo iznova živjeli s Kristom, hranjeni njegovim tijelom i krvlju.
Međugorje nas je, tijekom svih ovih godina, vraćalo izvornoj kršćanskoj pobožnosti i praksi, ponovo nas učilo moliti i postiti. Srcem slaviti svetu Misu. Učili su nas ovdje toliki obraćenici i svjedoci vjere. Čije su usne šaptale molitvu, čije su ruke neumorno prebirale zrnca krunice, zaključio je fra Miljenko Šteko, a u Međugorju će usne i dalje šaptati molitvu, a ruke neumorno prebirati zrnca krunice, kao i prethodnih gotovo 40 godina.
/Republikainfo.com/