Piše: Boris Vlašić/Jutarnji list
Koja je sada to fora da se dva udbaša, bivša špijuna, mogu izvući iz mirovine kako bi potvrdili da netko nije bio suradnik Udbe? Kako to izgleda? Koja je to špijunska, obavještajna ekipa? Cijeli život rade u tajnosti, muljaju susjedima da su električari, službenici, trgovački putnici i prodavači životnog osiguranja, a onda, kada nekome zatreba karakterni svjedok, evo ih na sudu i zaklinju se da će govoriti istinu. Jer se špijunima može vjerovati.
Pa, lakše je povjerovati trgovcima automobila na Jakuševcu o porijeklu tetinog Golfa koji uvaljuju nekom nesretniku, nego obavještajcima iz onog sistema. Oni su bili spremni na sve, obučavani za svašta. I sada ih je šef HDZ-a naveo kao karakterne svjedoke koji bi trebali braniti njegovu čast pred optužbama Josipa Manolića. Što su oni, ekipa koja je zajedno bočala ili kartala, haklala na srednjoškolskom igralištu pa je dovoljno doći na staro mjesto okupljanja i pozvati dvojicu koji će reći da je Karamarko bio loš igrač? Ili da nije bio igrač uopće? Da je bio trapav u vođenju lopte pa ga nisu ni uzimali u ekipu? I kako uopće netko zna imena onih koji su ga obrađivali? Murja se ne predstavlja samo tako, nije to klub gentlemana koji će na početku razgovora udijeliti svoju vizitku.
I dobro, pojavit će se neka dvojica koji će reći da su Karamarka obrađivali, da su ga u dva navrata zvali na razgovor, uperili mu lampu u glavu dok je sjedio na klimavoj stolici kako bi bio u neugodnom položaju, ali da on nije pristajao. Bio je tvrdoglav i čvrst u otporu. I nije se dao zaplašiti iako su imali njegovu fotku dok stoji pored hrvatske zastave.
Zato su ga kaznili, oduzeli su mu putovnicu. Uh, gadno. Vidim divan materijal za nove memoare o žrtvi paklenog terora. Zašto bi se Udba uopće bavila nekim mladim čovjekom, realno klincem, i pokušala ga vrbovati? On je nešto znao? Bio je u nekoj #anarholiberalnopluralističkoklerikalnoj grupi koja je predstavljala najveću prijetnju socijalizmu i komunizmu? Dopisivao se s Brunom Bušićem, Borisom Marunom, odlazio je na grob Anti Paveliću, pjevao je nacionalističke pjesme? Nije, on je pjevao pjesme U2! Da je pjevao nacionalističke pjesme, pjevao bi i danas. Eventualno je možda pjevao u crkvenom zboru.
I sada ga je Josip Manolić, najpoznatiji od svih hrvatskih udbaša, prozvao da je bio u Udbi i rekao da postoje ljudi koji su to u stanju potvrditi.
To je jednako pouzdano kao i tvrdnje da nije bio u Udbi. Tako će cijela zemlja moći staviti novu okladu u kladionici oko toga tko ima bolje veze među udbašima. Kojim udbašima vjerovati, onima koji tvrde da Karamarko nije bio u Udbi ili Manoliću koji kaže da on zna da je Karamarko bivši udbaš, jer da je njemu to netko rekao?
Uostalom, kako bi Manolić mogao znati tko je bio u Udbi u doba kada je socijalizam bio na umoru? Kada je on bio u Udbi? Ono, nakon Drugog svjetskog rata, u lokalnoj organizaciji? A nakon toga je bio šef svih hrvatskih zatvora. Tada je, vjerojatno i moguće, isto bio u Udbi. Ali, to je završilo početkom šezdesetih. Od tada je prošlo 50 godina. Punih. Manolić je nakon toga bio političar u komunističkom sustavu. Nije bio u nekim Udbinim službama. To je, naravno, najveći dokaz da je pravi udbaš.
Za špijune se uvijek mora misliti da nisu špijuni. Oni to uvijek moraju dokazati. Pa, nije špijunski posao estrada da ti objavljuju slike u rubrici spektakli! Tako i to što Manolić tvrdi da je sam bio u Udbi može isto tako biti najbolji pokazatelj da nije bio. Ili će ispasti da je i on ‘72. bio žrtva komunističkog sustava kako bi mogao ostati u Udbi? Halo?
Želi li netko ozbiljno razmišljati o ovoj temi, zaključio bi da je Manolić na rubu nevolje. Posluša li ga Karamarko i stvarno ga tuži, kako ga Manolić izaziva, na sudu bi Manolić morao dokazati svoje tvrdnje. Nema li dokument koji bi potvrdio da je Karamarko bio u Udbi, a kaže da nema, najstariji se hrvatski političar ozbiljno izblamirao. Svjedoci nisu najosobitiji dokaz nečijeg rada u tajnim službama. Pa, tako ni Karamarko nije mogao biti udbaš čiji izvještaji ne bi postojali, o kojemu nijedan njegov agent ne bi napisao nikakav izvještaj. Stoga su svjedoci prilično tanašna karika po pitanju prošlosti. Dva svjedoka, naime, svatko nabavi za hrvatske sudove.
Uostalom, je li netko čuo za situaciju da je neki sudac izbacio svjedoka jer je lagao, da mu je opalio kaznu, da ga je doveo do toga da se znoji, ispričava, da mu zaprijeti zatvorom zbog krivokletstva i slično? Na sudu sve možeš reći i sve se obračunava kao dokaz. Nezgodno u cijeloj priči je da, ako se ispostavi da je Manolić sve lagao, onda nije istina ni ono što je rekao o Karamarkovim interesima dok je radio kao Manolićev suradnik.
– Mlad čovjek, više se interesirao za žene nego za posao – rekao je Manolić o najosjetljivijem dobu stvaranja hrvatske države. Ispada da je Karamarko u doba kada je trebalo braniti Hrvatsku osvajao komade pjesmama U2 i onime što se već pjeva u crkvenim zborovima. A možda je i radi nagovaranja mladih vjernica išao s katoličkom mladeži na putovanja u Rim gdje se slikao pod hrvatskom zastavom i radi čega je završio na ispitivanju u murji. Pa, taj čovjek je sasvim nepouzdan!
I, u stvari, koga briga je li Karamarko bio neki agent pripravnik ili nije? Ozbiljni su političari bili špijuni i nisu zbog toga gubili glasove. Ali je prilično opasno ako se ova afera pokaže opravdanjem da se ikada u ovoj zemlji krenu proganjati ljudi radi njihove prošlosti. Karamarko je prvi koji to može potvrditi.