Piše: Josip Vričko/Nedjelja.ba
Mješovita komisija Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve koja je imala razmotriti lik Bl. Alojzija Stepinca okončala je rad sredinom srpnja 2017., nakon šest sesija održanih u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. U prvi mah vjerovalo se kako povijesni dan kada će papa Franjo konačno zadovoljiti hrvatski katolički puk i proglasiti nadbiskupa zagrebačkog svetim nije daleko. No, ubrzo su uslijedile brojne reakcije najviših predstavnika SPC-a, osobito patrijarha, slijedom čega su hrvatski biskupi bili, u biti, prinuđeni uputiti pismo Irineju. Budući su se glede ove korespondencije pojavile razne špekulacije, HBK je ovoga tjedna pismo objelodanila široj javnosti.
Riječ je, u biti, o kronologiji istupa u kojima se grubo denuncira Bl. Alojzija, hrvatske biskupe se nastoji konfrontirati sa Svetim Ocem i Vatikanom, a današnju se Hrvatsku izjednačuje s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Primjerice, 4. kolovoza prošle godine u Bačkoj Palanci, patrijarh Irinej je, prigodom godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja, kritizirao Crkvu „koja je jedina mogla da zaustavi taj ponor, to zlo koje je iznenadilo ne samo naš narod, nego čitav narod sveta, pogotovo hrišćanske narode“.
Nema, dakako, svrhe SPC-u (a ni državi Srbiji) objašnjavati kako je legitimnost oslobodilačke vojno-redarstvene akcije međunarodno verificirana, ali je, ipak, dobro što su biskupi Irineja podsjetili na rane devedesete i ono što je tada govorio njegov predšasnik patrijarh Pavle, taj – kazali bi pravoslavni Srbi – „hodajući svetac“ o čijoj se (sigurnoj) kanonizaciji govori u posljednje vrijeme.
U svome pismu lordu Peteru Carrintonu, predsjedatelju Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Pavle, u kontekstu neovisnosti Hrvatske i sudbine Srba u njoj, piše: „Ti naši sunarodnjaci, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina“, tumačio je Carringtonu „hodajući svetac“, tvrdeći kako (krajiški) Srbi u Hrvatskoj ne mogu ostati živjeti u sastavu „bilo kakve nezavisne države Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.“
Istina, budući(?!) je svetac kasnije evoluirao – na što, također, biskupi podsjećaju – i ’99. prigodom prvoga posjeta Zagrebu nakon Domovinskog rata pozvao je Srbe da budu lojalni građani Hrvatske. Ali, njegovo predratno guslanje po notama Vuka Karadžića: “Srbi svi i svuda”, napravilo je štetu nepopravljivu.
Pavle se eto – makar i kasno – posuo pepelom, dočim njegov nasljednik gusle ne ispušta. Tako Irinej u listopadu 2017. na Međunarodnom beogradskom sajmu knjige kaže: “Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, bilo u Crnoj Gori i u drugim mestima.” Baš, dakle, kao da je prepisivao Karadžićevu knjižicu starostavnu Kovčežić za istoriju, jezik i običaj Srba sva tri znaka. Kako očekivati bolju budućnost hrvatsko-srpskih (katoličko-pravoslavnih) odnosa kad je s druge strane pregovaračkog stola patrijarh zagledan u literaturu iz 1849.?!
Primjetno je, uz to, kako, baš kao što je Pavle devedesetih nijekao bilo kakvu Hrvatsku, Irinej danas (ni) ne spominje aktualnu Hrvatsku. Kada, primijetili su biskupi, govori o tamošnjim Srbima, nikada ne spominje državu, već samo pokrajine: Dalmaciju, Slavoniju, Liku… Osim kada, kao potkraj srpnja prošle godine u Crnoj Gori, ispali kako današnji položaj Srba može usporediti samo s onim u doba endehazije. Vuka bi, doista, trebalo nekako izbiti Irineju iz glave. Samo kako?! Star je to već gospodin…
Posebno je perfidna ujdurma kojom SPC nastoji konfrontirati Katoličku Crkvu u Hrvata s općom Crkvom odnosno “Vatikanom”, čime se, uz ino, izravno udara i na baštinu Bl. Alojzija. Naime, bački vladika Irinej ne bira riječi kada govori o Crkvi i biskupima u Hrvatskoj. Osobito oštar bio je u saopćenju za javnost Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske pravoslavne Crkve s redovitog zasjedanja održanog u Pećkoj patrijaršiji i Beogradu u proljeće 2018. „…Konstatovano je takođe da su odonosi sa Rimokatoličkom Crkvom, Crkvama Reformacije i ekumenskim organizacijama korektni i konstruktivni, što nažalost, ne važi za odnose sa Hrvatskom biskupskom konferencijom, u kojoj, pored dobronamernih biskupa koji deluju u duhu Drugog vatikanskog sabora, postoji, nažalost, i dobar broj biskupa neprikrivene proustaške orijentacije i ustašoidne retorike. Sabor se nada da će oni prvi izvršiti već utjecaj na hrvatske vernike nego ovi drugi“, priopćio je (ovaj) Irinej.
Jasno, hrvatski su biskupi i na ovu bezočnu objedu argumentirano odgovorili, navodeći, prije svega, što je prije i u ratu, a i poslije govorio kardinal Franjo Kuharić.
Držim, međutim, kako je nužno ponešto kazati i o kredibilitetu SPC-a i aktualnog patrijarha. Slaveći 9. siječnja 2016. Krsnu slavu i Dan RS-a, Irinej je, nakon svete arhijerske liturgije u Sabornoj crkvi Krista Spasitelja u Banjoj Luci, kazao: „Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, već veliki dan za ceo srpski narod, i onaj koji je ostao u otadžbini i onaj koji je otišao silom prilika u svet i danas oni sa nama svima i sa svima vama slave Gospoda, slave Republiku Srpsku, Bogom blagoslovljenu, blagodaću Božjom posvećenu.“
Na ovo je Irinejevo „prizivanje imena Božjeg uzalud“, u ime Biskupske konferencije BiH, upozorio kardinal Vinko Puljić: „Politički entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska, a ne Božja tvorevina. To je zacijelo jasno i Vašoj Svetosti. Mi kršćani, poučeni objavljenom Božjom istinom, dobro znamo: Sve što je čovjek stvorio prolazno je i ima rok trajanja; nije vječno niti je neprolazno. To više začuđuju i zbunjuju ovakve izjave Vaše Svetosti, kao vrhovnog autoriteta SPC-a.“
I, dakako, podsjetili su ga uz to kako je iz Republike „utemeljene na istini i pravdi Božjoj“ tijekom rata protjerano 140 tisuća katolika; primjerice u 15 župa Derventskog dekanata prije rata živjelo je oko 50 000 katolika, a nakon rata ostalo ih je 1 000! Tijekom rata ubijeni su ili preminuli od izravnih posljedica zlostavljanja svećenici: vlč. Filip Lukenda, vlč. Ratko Grgić, vlč. Ivan Grgić, preč. Petar Jurendić, vlč. Marko Šalić i fra Alojzije Atlija te sestra Cecilija Grgić, a veći je broj drugih svećenika i časnih sestara s područja Banjolučke biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije te Trebinjsko-mrkanske biskupije podnio razna i mnogobrojna zlostavljanja, osobito u logorima Vojske RS-a. Ne treba zaboraviti ni da je 23. travnja 1998. u Derventi kardinal Vinko, zajedno sa svećenicima i časnim sestrama, doživio fizički napad i višesatno zarobljeništvo kada su htjeli slaviti svetu misu u kripti minirane župne crkve u središtu grada. A mons. Kazimir Višaticki, župnik i dekan u Bosanskoj Gradiški ubijen je u svojoj župnoj kući 16. studenoga 2004. Za sve ove zločine nitko nije suđen!
Kao što vidimo iz aktualnog „hrvatskog slučaja“, patrijarh ne mijenja ni dlaku ni ćud. Jasno, hrvatski su biskupi naprosto morali reagirati nakon Irinejeve i bezočne kanonade inih najviših predstavnika SPC-a, koji – što osobito brine – nastupaju sinkronizirano s državnim vrhom. No zatopljenje s bliskog (geografski makar) istoka ne treba očekivati. S tim se naprosto mora računati.