Predizborne TV debate u demokratskim zemljama među najgledanijim su emisijama uopće. U BiH to nije slučaj – mnogi političari odbijaju sučeljavanje sa protukandidatima, piše Deutsche Welle. Za taj njemački servis stručnjaci su komentirali zašto je to tako.
Tko se ne sjeća sučeljavanja Trumpa i Clinton?
Predizborna kampanja u BiH ulazi u svoj posljednji tjedan. Vrijeme je završnih predizbornih skupova i posljednjih predstavljanja i poruka za birače. Mnogi bi očekivali i vrlo atraktivnih tv sučeljavanja kandidata. Ali, posljednjih dana, jedan za drugim, na razočaranje gledatelja ali i urednika medijskih kuća, pojedini kandidati za Predsjedništvo BiH, i to većinom favoriti po anketama, odbijaju pozive na javno sudjelovanje i sučeljavanje sa svojim protukandidatima.
I danas se sjećamo sučeljavanja, tada kandidatkinje za predsjednicu susjedne Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i njenog rivala Ive Josipovića. A, tek američke debate sa Hillary Clinton i Donaldom Trumpom, koju su, prema analizama, gledalo povijesno rekordnih 84 milijuna ljudi. No, “taj film” u BiH nećete gledati.
Dr. Mirsad Hadžikadić, neovisni kandidat za Predsjedništvo BiH iz reda bošnjačkog naroda, nedavno je bio sudionik televizijske debate gdje su kandidati vodećih stranaka u zadnji trenutak otkazali gostovanje. On, kao profesor s dugogodišnjom karijerom u SAD-u, jednoj od najrazvijenijih demokracija na svijetu, teško može shvatiti ovakvo ponašanje bh. političara.
“Bježanje s megdana”
“Oni su nesigurni u svoje znanje i svoje stavove i lakše im je ostati u okviru režiranih pitanja nego biti izložen argumentiranim pitanjima koji traže odgovor i objašnjenje, gdje bi mogli biti ugroženi. Osjećaju se inferiorno i strah ih je da bi u toj raspravi mogli izgubiti i javnosti pokazati kako su njihovi stavovi lako mogu doći u pitanje”, komentira za DW ovu uvriježenu praksu.
U SAD-u bi to, kako nastavlja, bilo protumačeno kao “bježanje sa megdana” i nesposobnost suočavanja s protivnikom kao i ignoriranja birača koji žele čuti mišljenja kandidata.
“U predizbornim kampanjama u SAD-u toliko ima sučeljavanja, ali nikada nema odbijanja sučeljavanja jer bi to u suprotnom značio skandal. Otkazivanje sučeljavanja u BiH znači da nema demokracije, da živimo u vremenu političkih diktatora koji rade sve što mogu bez bojazni da će ih birači za to kazniti. To znači da imamo visok stupanj kriminala i korupcije, političke utjecaje u pravosuđu, javnim poduzećima itd.”, zaključuje Hadžikadić.
Međutim, što to govori o samim kandidatima, što o biračima, a što o samom društvu koje se želi zvati demokratsko?
Sučeljavanja izbjegavaju ispodprosječni političari
Dr.sc. Semina Ajvaz s Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić, Odsjeka za komunikologiju, podsjeća da je suština političkog života svakog demokratskog društva debatiranje, što je neizostavan dio predizborne kampanje i najvjerodostojnija interakcija između kandidata i birača, dokaz da se politički procesi vode zbog građana, a ne mimo njih.
“Sučeljavanje je najzahtjevniji dio predizborne kampanje i rijetki su kandidati koji se pristaju pojaviti u ovakvim emisijama jer su tada pod posebnim povećalom javnosti gdje ih i najmanja pogreška može koštati povjerenja birača. Najčešće ispodprosječni političari izbjegavaju debate jer su svjesni da na ovakav način prije mogu smanjiti svoje šanse, nego uvećati”, smatra profesorica Ajvaz.
Gostuju samo u svojim medijima
Nesudjelovanjem u ovakvim emisijama, kako kaže, bh. političari pokazuju nespremnost za odmjeravanje snage s protukandidatima, ali i neodgovornost prema biračima, iako ima onih koji imaju hrabrosti i političko iskustvo, smisao za argumentiranje i izražene komunikacijske vještine i pozivaju svoje političke protivnike na sučeljavanje.
Profesorica Ajvaz kaže da ima tu još nešto i to, čini se, puno zanimljivije i važnije. “Važno je naglasiti da neke bh. političke elite i inače izbjegavaju gostovanja u medijskim kućama koje nisu pod njihovim utjecajem, žele kontrolirati tko će biti s njima u studiju, a onda je očekivano da ignorantski stav prema novinarima imaju i u predizborno vrijeme. Ovime, zapravo, prikrivaju svoj stvarni identitet i politički kapacitet”, kaže ona, istodobno zaključujući da je ovakva, jednosmjerna komunikacija nezamisliva u demokratski razvijenim društvima.
Dok birači ne kažnjavaju, političari se ne uzrujavaju
S pogledom “preko granice”, ovu ustaljenu bh. praksu za DW komentirao je i Krešimir Macan, jedan od vodećih hrvatskih PR stručnjaka za odnose s medijima i političku komunikaciju.
On drži da među kandidatima, i to očito, postoji konsenzus da se ne sučeljavaju. Za Macana, to je legitiman izbor ako kandidati procjenjuju da ih birači zbog toga neće kazniti. “Time provjerena lica izbjegavaju neugodna pitanja eventualnih izazivača kojima bi to moglo donijeti nešto glasova i vidljivosti. Jednim udarcem izbjegavaju oba scenarija. To je moguće dok ne stvori javna atmosfera da je, u stvari, onaj koji izbjegava sučeljavanje kukavica ili nešto slično. To je na izazivačima i medijima da se oko toga potrude”, kaže Macan.
On zaključuje da političari u regiji ne shvaćaju da se sa svakim izbornim ciklusom poznati stranački modeli moraju mijenjati jer im inače prijeti izumiranje. Ipak, u specifičnoj BiH gdje, kako ističe, i dalje vladaju stranke s nacionalnim predznakom – i dalje prolaze stari modeli ponašanja.
“Dok to birači ne kažnjavaju, zašto bi se političari oko toga uzrujavali? Pa, nisu ih puno poštovali niti u protekle četiri godine i ne vidim da ih kažnjavaju. Za promjenu, u BiH prije svega trebaju aktivni birači. Pogledajte Živi zid u Hrvatskoj i slične pokrete po Europi. Našli su svoje mjesto na političkoj karti”, decidiran je on u, izgleda, opravdanoj kritici i samih bh. birača.
Vlast ne želi sučeljavanje
Vrlo slično mišljenje ima i Ivana Marić, politička analitičarka koja kaže da su neki bh. političari shvatili da ne moraju ići na debate ili uopće gostovati u TV emisijama da bi pobijedili.
“Sudjelovanje u debatama posebno odbijaju političari iz vlasti jer znaju da oporba i novinari imaju puno pitanja i primjedbi na njihov rad. Za njih se više isplati da ne idu u debate u kojima jedino mogu izgubiti. Kako građanima objasniti da za četiri godine na vlasti nisu ništa uradili?”, i odgovor je i pitanje ove političke analitičarke.
Ivana Marić smatra da je u svemu tome velika odgovornost građana-birača.
“Kada bi birači takve političare kažnjavali na izborima, kandidati bi počeli dolaziti na debate. Ovako je sve gore i sve manje kandidata prihvaća pozive u debatne emisije. Birači su jedini koji političare mogu natjerati da se u javnim debatama bore za njihove glasove. Zajedno s medijima mogli bi izvršiti pritisak. Ali, za to bismo trebali imati dovoljno neovisnih medija i kritičku javnost, što za sada nije slučaj”, zaključuje Marić, time otvarajući i novo pitanje u BiH – pitanje neovisnosti medija. Ali, to je već neka druga tema.
(Izvor:DW)