Piše: Dalibor Milas, teolog/ Express.hr
Kultna narodna opaska kako sit čovjek gladnome ne vjeruje pokazala se i ovih dana istinitom. Na misi za domovinu povodom Dana državnosti (skraćeno: festival licemjerja) zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je s jednog papira pročitao komentar negativnih demografskih trendova i dotaknuo se iseljavanja mladih: “Ima ljudi koji ne pronalaze drukčiji način preživljavanja, i znam da im je teško ostaviti svoj dom i zavičaj, ljude i razne povezanosti. No, ima onih koji mogu birati, a koji svojim ostankom pomažu i drugima. Treba jasno reći da se ljubav toliko puta očituje ostajanjem. Za nas kršćane to je ostajanje ponajprije uz Boga, ali i uz druge ljude; ostajanje u svome pozivu, ostajanje uz Domovinu.”
Ovakvo nešto može izjaviti samo onaj tko ne razumije koliko je teško otići u nepoznato. Nitko ne napušta svoju zemlju iz pukog pomodarstva nego iz potrebe. Reakcije na hrvatski egzodus su odavno podijeljene: jedni su svjesni ozbiljnosti situacije; drugi odbijaju prihvatiti i priznati činjenicu da je car, metaforički rečeno, već neko vrijeme gol; treći idu čak korak naprijed (ili nazad?) i napadaju one koji žele otići ili pak one koji su već otišli.
Potonjim se nedavno pridružio i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Kad nemaš muda prokazati one ispred tebe zbog kojih mladi ljudi svakodnevno odlaze, onda je politički mudar potez uprijeti prst u one koji su već otišli. Iako je izjaviti takvo što ravno smrtnom grijehu, činjenica je da se Hrvatska pretvorila u rezervat uhljeba i ratnih kvazi-heroja i profitera. Unatoč tome što smo skloni krivnju za sve nedaće u Hrvatskoj prebacivati na medije, orjunaše, jugonostalgičare, pedere, piromane, migrante i ostale nepoznate i imaginarne neprijatelje, ostaje otvoreno što ćemo stvarno s hordama uhljeba?
Što ćemo s braniteljima nezasluženih povlastica? Što ćemo s pravosuđem koje izaziva podsmijeh normalnih građana? Što ćemo s podijeljenim društvom, čiju je podjelu dobrim dijelom prouzrokovala i Katolička crkva?
Zanimljivo je da su za pojedince opet krivi ne oni koji su stvorili kaos, nego oni koji su napustili taj kaos. Zašto je onda teško pojmiti da iz takve zemlje masovno iseljavaju ne samo mladi ljudi nego i cijele obitelji? Kad si nezaposlen i kad svaki dan jedva spajaš kraj s krajem ili, ako si zaposlen, pa si prisiljen raditi za mizeriju od 3000 kuna mjesečno, jer “ako nećeš ti, ima tko hoće”, onda itekako osjećaš teret stvarnosti. Tek tada možeš pojmiti okrutnost života na ekonomskoj margini. Ne vjerujem da se ijedan biskup ili saborski zastupnik našao u iskušenju krenuti u inozemstvo kako bi pronašao siguran posao (s odgovarajućom plaćom, btw) i u normalnim uvjetima. Šteta je što kardinal Bozanić (ili onaj tko mu je pripremio propovijed) ne shvaća da se od ljubavi prema domovini ne živi. Još je veća šteta što ne shvaća da su upravo on i njegovi kolege mogli zaustaviti sve ono što se dogodilo i što se još uvijek događa jasnijim i konkretnijim evanđeoskim stavom i pristajanjem uz opciju za siromašne. Šteta je što se njihov angažman, na kojeg su pozvani snagom evanđelja, sveo na salonsko prosipanje nerazumljivih floskula u svečanim momentima.
Šteta je što je njihov politički glas promuknuo sotonizirajući sve što nije bilo HDZ-ovo i što su se umorili vodeći bitke protiv “nekršćanskih i nenarodnih političkih opcija”. Iako se sada bezuspješno pokušavaju nadoknaditi promašaji iz ne tako davne prošlosti, ostat će zabilježeno da je Katolička crkva za vrijeme najveće pljačke u povijesti države držala svijeću elitnim kriminalcima ogrnutim u plašt (veliko)hrvatstva i nekakva hibridnog katolicizma.
Pardon, ne samo da je držala svijeću, nego je i sudjelovala u podjeli plijena. Umjesto kuknjave, kardinal Bozanić bi trebao zapravo biti sretan što mladi odlaze. Jer kad ne bi postojala alternativa odlaska u razvijenije zemlje Europske unije, došlo bi do nemira i ogromnih sukoba između vlastodržaca (i njihovih simpatizera, među kojima je i veći dio Crkve) i onih koji ionako nemaju što izgubiti. Klero-političke elite bi zaista trebale biti sretne što je odlazak nezadovoljnika iz Hrvatske istovremeno i njihov ispušni ventil. Neovisno o svemu tome, mene samo zanima odakle ikome pravo napadati i emocionalno ucjenjivati mlade ljude u Hrvatskoj?
Mladi ljudi su danas žrtve svojih prethodnika koji su budućnost svojih potomaka uništili svojim pogrešnim izborima i tako automatski izgubili pravo prigovora. Smatram da ljudima treba ostaviti da sami izaberu što žele, a ne raditi pompu oko toga. Zar mladi ljudi prelaskom granice prestaju biti vjernici? Zar je njihova duhovnost usko vezana samo za hrvatski teritorij? Zašto bi se netko odrekao vlastitih snova zbog nekakve virtualne ljubavi prema još imaginarnoj domovini?
Jedan je život. I taj život nema generalnu probu. A ni reprizu. Svatko treba nastojati proživjeti ga onako kako može i želi. Pravo je svakog pojedinca da traži najbolje rješenje za sebe. Nisu bolji ni oni koji odlaze niti oni koji ostaju. Postoje ljudi avanturisti koji vole lutati, upoznavati nove zemlje i kulture i to je njihov način života. S druge strane su ljudi koji odlaze, jer ne mogu riješiti svoje egzistencijalne probleme, iako možda i ne bi htjeli živjeti na nekom drugom mjestu. Oni su većina i tu nije riječ o obijesnom hiru nekolicine avanturista nego o borbi za preživljavanje. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: mladi u Hrvatskoj definitivno imaju budućnost, ali ne onakvu kakvu bi htjeli i kakvu zaslužuju.