Piše: Modrag Šajatović/Lider
Ima tome desetak godina. Oveća skupina intelektualaca, od sveučilišnih profesora do poduzetnika i menadžera, nezadovoljna stanjem na domaćoj političkoj sceni, odlučila je osnovati stranku. Početak je bio pun, što bi pokojni povjesničar Dušan Bilandžić rekao, revolucionarnog entuzijazma. Nije se htjelo registrirati stranku dok se ne napiše ozbiljan društveno-ekonomski program. Ne onaj posvuduški za potrebe izbora, nego baš pravi, dugoročni.
Sve je bilo obećavajuće, ali ispriječio se nesretni tajming. Radne skupine trebale su završiti i uskladiti dijelove programa potkraj lipnja. Ali onda je došao onaj tjedan s dva praznika. Revolucionari su se sjetili da trebaju na more. Provjetriti apartmane i pripremiti okoliš vikendica za ljetovanje. Bio je topao početak ljeta, more toplo za kupanje. Pomaknuli su političke termine za tjedan-dva. Pa za jesen. Do jeseni je entuzijazam pao i od velikih promjena nije bilo ništa. Čak ni stranka nije registrirana.
Sjećanje na tu epizodu vratilo se ovog tjedna pod dojmom veličanstvenog dočeka hrvatske nogometne reprezentacije nakon osvajanja posve nevjerojatnoga drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Odavno nije viđen takav kolektivni pozitivni naboj. Razumljivo je da u euforičnom ozračju rastu očekivanja da se, osim na turizam, entuzijazam može preliti i na druge dijelove ekonomije, politike i društva u cjelini.
Od pravosuđa do strategije
Nažalost, opet se ponavlja sporni tajming. Opet je ljeto. Treba ga iskoristiti za odmor. Umorili smo se od navijanja i kidanja živaca. Pa ćemo s promjenama krenuti, što je mjesec-dva u odnosu na vječnost, ujesen. Samo do tada bi se revolucionarni entuzijazam mogao ohladiti.
Ako i postoje izgledi da planetarni uspjeh naših nogometaša ove jeseni ipak potakne promjene nabolje, onda bi one morale biti podijeljene u dvije faze. Kratkoročnu i dugoročnu. Kratkoročno, društvu bi trebalo nekoliko brzih pobjeda. Koje ne bi iz temelja promijenile stvarno stanje ekonomije i društva, ali bi dale nadu u početak preokreta. Primjer? Pa dobro bi se vidjelo da institucije otkriju i procesuiraju bar dva-tri slučaja korupcije u sudstvu.
Ako ih nema, ispričavam se i povlačim prijedlog. Slično je i s korupcijom u politici. S ozbiljnim primjerima procesuiranja lokalnih šerifa koji tjeraju domaće i strane poželjne investitore i investicije. Da se pokaže kako suđenja, kad je trebalo zadovoljiti ono poglavlje 23 da bismo ušli u EU, nisu bila jednokratna predstava. Dugoročno, sad je posljednja prilika da premijer Andrej Plenković ozbiljno shvati svoje predsjedanje Povjerenstvom za izradu nacionalne strategije razvoja 2030. I da si ne dopusti neugodne usporedbe sa Zoranom Milanovićem.
Kako se održava galvanizacija
Milanović je, kao premijer, nepogrešivo pogrešno odabrao na čelo kojeg će povjerenstva zasjesti i tako pokazati prioritet. Stavio se na čelo povjerenstva za razvoj – željeznice. Kao da je premijer na kraju 19., a ne početka 21. stoljeća.
Naravno, nakon osnivačke sjednice Milanović više nikad nije sazvao drugi sastanak. Plenković je veći radnik od Milanovića, ali evo, kad je riječ o strategiji razvoja do 2030., nakon osnivačkog sastanka, drugog susreta, koliko je poznato, nije bilo. A ima li što važnije od konačnog artikuliranja budućnosti zemlje koja se povlači po začeljima europskih ‘prvenstava’?
Revolucionarni entuzijazam, ili što bi Ćiro Blažević rekao galvanizacija, održava se i budi dokazima da trener zna što radi. Za sada premijer Plenković još nema karizmu Zlatka Dalića. Plenkoviću treba priznati da je politički odmaknuo zemlju s ruba ekstremizma. Ekonomija je stabilizirana, ali na niskoj razini. Odluke donosi sporo, ali ipak. Ali sve to neće biti dovoljno kad se međunarodna ekonomska situacija pogorša. Ni ova vlada nema nikakav, a kamoli kvalitetan ekonomski program.
Država buja bez pravog razloga i pozitivnih posljedica. Evo, sad se promoviraju stroža budžetska pravila. Potrošnja središnje i lokalnih država neće smjeti rasti brže od rasta BDP-a. Super! Samo se postavlja pitanje što kad dođe recesija. Hoće li se potrošnja automatski smanjivati za npr. tri ili pet posto? Odgovor je lako pretpostaviti.
Da bi se izvukle pouke iz uspjeha nogometaša, nacionalno jedinstvo bi se, primjerice, moglo početi graditi na pisanju alternative očito neprovedivim ‘strukturnim reformama’. Možda bi trebalo osluhnuti o kakvom to ‘second best’ pristupu posljednjih mjeseci govori i piše prof. dr. Ivo Bićanić.