Piše: Admir Maljevac Muhić (imam iz Maljevca kraj Karlovca)
(Ovaj imam je zbog navijanja za hrvatsku reprezentaciju bio izložen vrlo neugodnim napadima od strane dijela Bošnjaka koji su mu zamjerili podršku zemlji u kojoj živi. Najdalje je otišla vrlo posjećena web stranica Bošnjaci, koja je objavila fotografiju Admira Muhića i njegovog djeteta, odjevene u hrvatske dresove, a sve to “začinjeno” statusom u kojem je pisalo: “Iskrena sućut svim Bošnjama što navijahu za poražene! ESTRADNI HODŽA DOBIO ZASLUŽENU POZORNOST PUČANSTVA!”)
“Izraziti nekome sućut na ovakav perfidan način je u najmanju ruku govor mržnje. Zar Bošnjak i musliman može i smije mrziti?
Radujem se što je Hrvatska 2. na Svjetskom prvenstvu i s ponosom to govorim, pišem i dišem. Srebrna medalja je ispisala povijest.
Zar da navijam protiv Hrvatske?
Kakav bih ja bio čovjek da navijam protiv države čiji sam državljanin? Kako da budem protiv uspjeha države u kojoj sam se spasio kao izbjeglica? Kako da mrzim državu u kojoj smo supruga i ja završili islamsku školu? Kako da budem protiv reprezentacije države u kojoj su se rodila moja djeca i najstarija kćerka koja danas navršava 18 godina!
Kako da budem protiv države u kojoj su moja djeca prvi zrak udisali nakon dolaska na ovaj svijet (Ajla u Varaždinu, Aziz i Amar u Karlovcu). Kako da budem protiv uspjeha države u kojoj radim i zarađujem za život? Kako da mrzim državu u kojoj predajem islamski vjeronauk? Kako da mrzim državu u kojoj smo prije dva mjeseca otvorili džamiju (u mjestu mog življenja). Zar da mrzim državu u kojoj sam sahranio svoju rahmetli majku!
Zar da budem protiv šahovnice ispod koje sam na hadž išao! Zar sa mrzim putovnicu i osobnu s kojom putujem po svijetu! Zar da budem protiv države u kojoj sam jučer obavio dženazu muslimanu na muslimanskom mezarju gdje smo na tabutu rahmetliju spustili u mezar! Zar da budem protiv države u kojoj sam hodža i nesmetano širim misiju islama! Zar da da mrzim državu u kojoj ezan uči! Zar da mrzim Hrvatsku za koju je u Domovinskom ratu 1200 mojih Bošnjaka dalo svoje živote! Zar da budem protiv države po kojoj hodim kao ponosni Bošnjak! …
Zašto sa uspjehom hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu izjednačavati fašističke istupe pojedinaca u Mostaru ili u bilo kojem mjestu? Čemu to? Jesmo li se ikada zapitali? Nekome je stalo da se mržnja širi i unosi nemir među ljude.
Spustiti se na taj nivo što tamo neko neodgojeno dijete isfrustriranih roditelja uzvikuje: “Nož, žica, Srebrenica!” jeste ravno životinjskim porivima.
Zašto psovati Hrvatsku i vrijeđati one koji navijaju za hrvatsku reprezentaciju, a ujedno navoditi hadise (izreke Poslanika a.s.) i ajete (redke iz Kur’ana) te se pozivati na islam. To je najniže ljudsko poniženje i vjere i ljudi. Takvi postupci su puni mržnje, animoziteta. Kako je moguće ispisivati Ahmiće u kojima sam skoro svaki 16. april sa ustaštvom, psovkom, sportskim navijanjem…
Kako je moguće da se izjednačavaju blentavi ljudi sa velikim hrvatskim uspjehom na Svjetkom prvenstvu? Da li smo se ikada zapitali čija je to kuhinja i iz čije kuhinje to izlazi? A onda naivni svi se sjate oko tih incidenata i svojim postupkom ih samo još više produbljuju. Ne čine ništa na osvješćivanju. Čak štaviše samo još dublje zapadaju u svojoj mržnji prema drugom i drugačijem.
Musliman može mrziti samo mržnju, zlo i nepismenost. Bilo šta drugo staviti u kontekst mržnje je upitnog moralnog kredibiliteta i opredjeljenja. Zašto se, recimo, ne mrzi toliko prisutna ta nepismenost, toliko prisutna ta zatucanost, toliko prisutna ta neodgojenost, toliko prisutna ta površnost? … Zašto se ne mrzi psovka, recimo. Pa ne možeš biti iskren ni prema sebi ni prema drugome ukoliko u istoj rečenici učiš dove i proklinješ, upućuješ i psuješ… takvih je primjera na pretek. I onda se čudimo otkud netrepeljivost, neuspjeh i propast. Svi vjernici, a nikad više se nije kralo. Svi vjernici, nikad više se nije psovalo. Svi vjernici, a nikad više se nije ubijalo. Svi vjernici, a nikad više se nije lagalo.
Voljeti državu (domovinu) je dio imana (vjerovanja). Kad je voliš onda je i poštuješ. Kad je poštuješ onda njoj doprinosiš, ne kradeš, ne psuješ, ne vrijeđaš, ne zakidaš je za porez, ne nudiš mito i korupciju, ne tražiš vezu…
Ponosan sam musliman pa i Bošnjak u Hrvatskoj.
Kada vidiš Zagrebačku džamiju onda je to slika Hrvatske. Kada vidiš direktan prijenos Bajrama iz riječkog islamskog centra na HRT-u onda te to čini ponosnim. Kada vidiš svog muftiju u ahmediji koji je u hrvatskoj delegaciji po svijetu onda te to čini ponosnim.
Ja slavim uspjeh hrvatske reprezentacije.”