Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić/N1
Vučić je gotovo pa zabranio navijanje za prve susjede, Dodik izražavao nadu kako će Rusi protiv njih „učiniti ono što on priželjkuje“, socijalni šljam uzduž i poprijeko je svjetsku nogometnu feštu koristio kao povod za širenje mržnje.
Ali, dojam je kako su svi oni imali ulogu marginalaca. Jer, jedan od najboljih svjetskih tenisača je, zaludu zamjerke mu iz domovine, dušom i srcem bio na strani svojih susjeda, a slično njemu ponašala se i čitava građanska Srbija. U BiH je takvo opredjeljenje, doduše na prostoru Federacije, bilo još dominantnije. Navijačko oduševljenje, slično onom u zapadnoj Hercegovini, moglo se sresti i u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, da ne nabrajam. U RS-u je, istina, bilo tiše. No, ništa čudno. Jer, ako ti politički moćnici poručuju da navijanje za susjede nije uputno, doista je potrebna hrabrost javno im se usprotiviti. Ali, siguran sam da time, barem u granicama vlastitoga doma, nisu zaustavljene i emocije obična čovjeka.
Sve to je, međutim, nalik trenutnom prasku. Jer, život se nastavlja po pravilima onih koji nam ga desetljećima zagorčavaju. U vremenu današnjem to je, dojam je, zbog predstojećih parlamentarnih izbora posebice, i očiglednije no inače – i manifestira se nerijetko i u formama na koje baš i nisu dio svakodnevice. Zemlja je, primjerice, koliko preko noći pretvorena u veliko gradilište. Krpaju se rupe na putovima, i time narodu baca prašina u oči kako se sve to ima zahvaliti postojećoj vlasti – i da joj zbog toga treba ukazati novo povjerenje. Istodobno se, međutim, jer u rezultate izbora nitko nije posve siguran, čini sve kako bi se, pođe li po zlu, svoje uhljebilo – u ministarstvima, državnoj upravi, agencijama – i to bez natječaja i usprkos moratorijima na zapošljavanje državnih službenika.
Vlast se, istina, ne kani olako iz ruku ispustiti. I stoga se čini sve kako bi ju se, različitim instrumentima izbornoga inženjeringa, zadržalo. U zraku, recimo, i dalje visi pitanje jesmo li i za ove izbore osuđeni na sintagmu da nije važno tko ima birače nego čiji su brojači. Iako, i danas je jasno da smo s njom prisiljeni živjeti još neko vrijeme. Ništa manje, potom, ne brine ni podatak da i za ove izbore imamo više birača nego stanovnika, dio čije strukture su, da ne bude zabune, i maloljetni, oni bez biračkog prava glasa. U RS-u, ako dobro razumjeh, ta razlika u korist birača dostiže gotovo stotinu tisuća. I ne samo to. Broj birača se, pročitah, zaludu egzodus kojemu je zemlja izložena – i čišćenje biračkih spiskova od mrtvaca preko kojih se do vlasti godinama dolazilo – u zadnje dvije godine čak i povećao.
Sve to se, međutim, etnonacionalistima ne čini dovoljnim. I stoga zaoštravaju retoriku o nacionalnoj ugroženosti – i nacionalnoj slozi kao uvjetu kolektivnog opstanka dakako. Na „europeiziranje“ BiH iz kuhinje Čovićeva interesnog kruga i blokade zemlje ultimatumima o njezinu ustrojstvu smo, iskreno, već i oguglali. No, na prijetnje drugačijeg predznaka baš i nismo – one karakteristične za prvu polovicu devedesetih posebice.
Prisjetimo se, uostalom, izjava lidera SNSD-a kako, eto, on vjeruje u mir u BiH, ali i to da, dođe li do sukoba, RS ima snage i mogućnosti da se obrani – i bećkovićevskog „ćeraćemo se“ uzvraćanja SDA jurišnika dakako. Prisjetimo se, potom, nedavne prijetnje novim genocidom poput onog srebreničkog – zbog koje se, usput, ne uzbuđuju ni institucije pravne države. Kao što se, dojam je, uzbuđivati neće ni na eventualne zaključke Narodne skupštine RS-a povodom Dodikova zahtjeva za održavanjem posebne sjednice entitetskog parlamenta kako bi se van snage stavili nalazi Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine – a kojima bi se nanovo mogle osporavati razmjere srebreničkog genocida.
Sve u svemu, na djelu je sve snažnije zamlaćivanje, zaglupljivanje i zastrašivanje etnopodanika – i sve to s ciljem kako bi se dobilo njihov blagoslov za nove četiri godine. Hoće li, međutim, ono i ovaj put proći ostaje za vidjeti. Dogodi li se to, obit će se o leđa onih o čija je i do sada. O leđa obična svijeta, onog koji placet etnomanipulatorima i daje. A tada se, neka me izvine, neće imati zašto ni žaliti. Jer, dobio je što je i tražio.