Piše: Mario Nakić/Liberal.hr
Predsjednica predlaže porezne rezove, rasterećenje plaća, reorganizaciju javne uprave, otvaranje novog ministarstva i novih ureda, veću pomoć regionalnoj i lokalnoj upravi i niz socijalnih mjera pomoći obiteljima i mladima. Zvuči kao popis lijepih želja bez ideje kako to postići. Nemoguće je ozbiljno srezati poreze i u isto vrijeme povećavati javnu potrošnju. Nemoguće je reorganizirati javnu upravu i u isto vrijeme povećavati njene urede. Ali to smo već znali, zar ne?
Iste te stvari obećavao je i premijer Andrej Plenković pred parlamentarne izbore i znamo kako to prolazi. Povećava se broj uhljeba i socijalnih davanja, porezi jesu malo sniženi, ali očito ne dovoljno. I dalje ostaje glavni problem visiti u zraku – glomazna i troma birokracija koju nitko ne želi uzeti pod nož, a to je nužni preduvjet za bilo koje ozbiljne reforme.
U isto vrijeme čelnici Živog zida i saborski zastupnici Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić obilaze sela i obećavaju poljoprivrednicima kako će ih osloboditi poreza i pošasti užasnog uvoza. Zaboravimo nakratko da Hrvatska uvozi po stanovniku manje od svih ostalih država u Novoj Europi, zaboravimo i da uvoz nije ekonomski loš i ima svoju bitnu svrhu. Živozidaši rade ono što HDZ radi cijelo vrijeme, samo su oni to podigli na jednu još veću razinu.
Kolinda bi rezala poreze, Pernar obećava još veće porezne rezove. Kolinda bi pomogla hrvatskim obiteljima i mladima u raznim oblicima državne pomoći, Pernar im obećava još veću državnu pomoć. Kolinda bi otvorila novo ministarstvo da se o nama brine, Pernar bi nacionalizirao pola privatnih poduzeća da se država direktno brine o radnicima. Sad Kolinda kritizira i Europsku uniju zbog slobode kretanja i rada u inozemstvu, a Pernar nam obećava izlazak iz EU. Dakle, za svaki njen problem on ima direktno rješenje.
Poanta je jasna, hrvatski narod je konstantno žrtva jeftinog populizma “na finjaka”, to je ono kad vam obećavaju da će država nešto uraditi i pobrinuti se za vas, ali onda, naravno, država to ne napravi ili napravi nakaradno. I sad ljudi imaju opciju koja je taj populizam podigla na višu razinu. Na hrvatskoj političkoj sceni alternativa ne postoji, svi nude iste politike, razlika je samo u intenzitetu. Svi brinu samo o posebnim interesima zaštićenih skupina, a to su uhljebi i poljoprivrednici koji već uživaju razne državne pogodnosti.
Hrvatskoj treba netko tko bi zaustavio ovaj put u ropstvo, napravio snažan i konkretan zaokret u suprotnom smjeru. Netko hrabar dovoljno da odjebe sve predstavnike posebnih interesnih skupina: sindikate državnih službi i javnih poduzeća, razne cehove poslodavaca i poljoprivredni lobi.
Netko s velikim škarama, tko bi im svima rekao – ne zanimate me, slobodno prosvjedujte, ali ova država se više neće posebno za vas brinuti na račun ostalih građana. Netko kome ne bi teško palo otpustiti 100.000 uhljeba bez otpremnine i tko se neće pitati “što će s tolikim jadnim ljudima biti”, baš kao što se Jadranka Kosor i Zoran Milanović nisu pitali što će biti s onih 200.000 radnika u privatnom sektoru koji su tijekom njihovih mandata ostali bez posla. Treba nam Margaret Thatcher. Očekujem li previše?