Piše: Ivan Lovrenović/Ivanlovrenovic.com/
Visoko iznad Ilijaša, uz rijeku Misoču, pa uz njezinu pritoku Zenik, a onda još u brdo, u planinu. Gradski auto po preciznom uputstvu Perice Mijatovića, jednoga od zavičajnih entuzijasta bez kojih bi i Kopošići i obližnji stari grad Dubrovnik potonuli u zaborav, ostavlja Josip kod džamije u Misoči Donjoj, i mi prelazimo u robusni korejski terenac kojim Danko upravlja poznavajući svaku rupu na kamenitom planinskom putu koji je sav od rupa.
Nekropolu s mramorjem na do jučer aktivnom katoličkom groblju sela Kopošići, ili Ilići, u kojima danas nema ni žive duše, opisao je još sarajevski župnik fra Grgo Martić 1852. u Danici. Fr Grgo je dao i prvu transkripciju velikoga teksta na biligu kneza Batića. Četrdesetak godina kasnije bio je ovdje znameniti Kosta Hörmann, te u Glasniku zemaljskoga muzeja objavio crteže kopošićkih mramorova i dao svoju transkripciju teksta, odajući priznanje ali i ispravljajući svojega „čestitoga prijatelja g. fra Grgu Martića“.
Sve je u prošlu subotu na ovome čudesnom mjestu bilo kako treba, čak i vrijeme. Nakon sunca i vedrine, učas se nebo smračilo, sastavilo s planinom, zapucala je nebeska artiljerija svetoga Ilije, staroga bosanskog sveca, i stao se izlijevati prolom potocima.
Ja sam se, pak, sjetio kako sam 1962-63. bio adolescentski ljut i nesretan na Andréa Malrauxa čitajući njegov Le Musée Imaginaire, i ne nalazeći mramorje u njemu.