Piše: Ante Tomić/Jutarnji list
Mladi ekonomist, jedan od neformalnih vođa konzervativnog pokreta koji bi referendumima mijenjao našu političku zbilju, u emotivnoj je ispovijesti jednim novinama priznao da nije uvijek bio predan vjernik. Jednom, prije mnogo godina, volio je piti i ljubiti, što bi pjesma rekla. Suprotno upozorenjima starijih i mudrijih, neobuzdano se predavao porocima.
O takvima se u našim crkvama često raspravlja, narod se pravo ne može nasititi anegdota kako je neki vjernik u prošlosti, ne mareći za prometne propise i opasnosti od spolnih infekcija, neodgovorno sjedao pijan za volan i budio se pokraj pogrešnih žena. “Razrednice!?” kriknuo bi ujutro izbezumljeno. A onda je otkrio svog najboljeg prijatelja Isusa i u molitvenoj zajednici upoznao zaručnicu Ivu, pa njih troje subotom navečer, umjesto da šmrču kokain sa zahodske daske u narodnjačkom klubu u Sesvetama, u kuhinji igraju crnog Petra i piju čaj od šumskog voća.
Nekadašnji nam pijanac i bludnik pripovijeda o tome obratu sudbine uzbuđenim glasom kao da je to nekakav nevjerojatan, nezapamćen slučaj, a riječ je zapravo o predvidljivoj, otrcanoj žanrovskoj priči što je stara kao i kršćanstvo. “Nema sveca bez prošlosti ni grešnika bez budućnosti”, zaključio je još sveti Augustin, koji je u mladosti i sam bio lola i bekrija i sablažnjavao susjede kad bi se u zoru, vraćajući se iz provoda, zaustavio u vrtu i izbljuvao po maminim maćuhicama.
Jedna od zloglasnijih partijanerica u katoličkom kalendaru, sveta Marija Egipatska, na primjer, imala je samo dvanaest kad je iz roditeljskog doma pobjegla u Aleksandriju, leglo razvrata, nešto kao Zrće onog vremena, i dugih sedamnaest godina dijelila svoje tjelesne dražesti nepoznatim muškarcima u luci. Po nekim izvorima, činila je to bez ikakvog materijalnog interesa, neprofesionalno. Mare se prašila entuzijastično, volonterski, za svoj gušt, ne uzimajući ni izlizani bakrenjak od svojih nasumičnih ljubavnika, pa završila naposljetku na nekom brodu za Palestinu, radosno se podajući i putnicima i posadi i istom kad je došla u Jeruzalem, shvatila da njezin način života nije možda najuzoritiji.
Htjela je s hodočasnicima ući u baziliku Svetoga groba, ali kad god bi došla do praga, kaže priča, tajanstvena nevidljiva sila odgurnula bi je natrag. Ugledala je zatim negdje sliku Bogorodice, skrušeno se pomolila i tek joj je tada bilo dopušteno ući u crkvu, gdje je uskoro došla vizija obraćenja i pokore. Spustila se do rijeke Jordan, ušla u vodu da se očisti od grijeha, pričestila i otišla živjeti u pustinju. Ostatak života hranila se oskudnom pustinjskom vegetacijom, bobicama i korijenjem, nad vatrom okretala škorpione i manje glodavce i bijesno vrištala i kamenjem gađala putnike što bi prošli pokraj nje razvratno se držeći za ruke.
Povijest kršćanstva puna je osoba poput nje, pokajanih nimfomanki, bivših kurvara, potisnutih homoseksualaca, upropaštenih kockara, liječenih alkoholičara i narkomana. Crkva je svima bila sklonište, spašavala je nevoljnike stoljećima prije klinika za liječenje ovisnosti. U njihovo društvo perfektno se uklapa i mladi ekonomist, vođa konzervativnog pokreta s početka ovoga teksta, koji se jedne večeri pijan vraćao iz kafića pa zgađen svojim ispraznim životom nekako spontano i nehotice krenuo moliti i otad on i Isus dvaput tjedno igraju basket. Možda ste i vi tako mogli upoznati Isusa, samo da ste se mladi propili, navukli na tablete ili u sportskoj kladionici izgubili roditeljski stan.
Nema, čini se, strastvenijih vjernika od nekadašnjih strastvenih grešnika. S neumjerenošću s kojom su se jučer bacali na vino ili žene, danas se bacaju na Očenaše. Pretjeruju s krunicama kao što su nekad pretjerivali s džointima. Deset tisuća dnevno da ih izmole, nije im dosta. “Ajmo za rastanak još jednu putnu”, kažu u molitvenim zajednicama čilo. Iz jedne su krajnosti pobjegli u drugu i nemaju mira dok čitav svijet ne upoznaju sa svojim čudesnim spasenjem u krilu jedine, svete, katoličke i apostolske crkve. Aleluja, slavimo Gospodina! Unoseći se neznancima u lice, ponavljaju kako im je sada dobro jer već tri godine, deset mjeseci, devetnaest dana, četiri sata i trideset sedam minuta ne piju.
“Jeste li upoznati s opasnostima koje vrebaju hrvatsku obitelj?” zaskočio me kod štanda za referendum na Jelačić placu mladi katolički aktivist prošle nedjelje.
“Jesam”, odgovorio sam mu ne zaustavljajući se, iako ne mogu reći da mi se nije svidio njegov zabrinuti, patetični ton.
S vremena na vrijeme naši me katolici uspiju razveseliti upozoravajući na opasnosti koje samo oni vide, koje su, ustvari, samo njima prijetnja. Kad grme protiv homoseksualnog, izvanbračnog i svakog drugog razvrata, meni se čini da je njih najviše strah da sami neće popustiti pred iskušenjem. Gledao sam ih posljednjih tjedana krišom kod štandova, zakopčane i začešljane, oštre i žustre, i naslućivao kako je iza njihovih neuglednih vanjština zarobljena jedna teška, opojna žudnja.
Mladi aktivisti u štofanim hlačama izglačanim na crtu često su mi se činili kao poremećeni perverznjaci. Mnoge su mi nenašminkane katoličke aktivistkinje u ortopedskim cipelama djelovale kao lezbijske vragolanke. Svi su oni, čini mi se, izašli na ulicu tražeći saveznike u borbi s porokom jer znaju da tu bitku sami ne mogu dobiti. Jer, kako su od grešnika postali sveci, svatko se od njih u trenutku može vratiti u rikverc, s plavih se nebesa ponovno srušiti u mračni ponor. Grijeh koji im prijeti nije vani, u svijetu, u medijima, na televiziji i internetu, već u njima. Uvijek je bio tamo.