Piše: Branimir Perković/Liberal.hr
Jedan od primjera je mit o nestajanju srednje klase u SAD-u, kojeg desetljećima guraju zagovornici redistribucije, jačanja države, regulacija i socijalnih usluga. Tehnički je istina da srednja klasa u SAD-u nestaje, ali ne na onaj način u koji su lijevi mediji i intelektualci uvjeravali javnost svih desetljeća. Njihov narativ o nestajućoj srednjoj klasi se odnosi na ideju da srednja klasa osiromašuje dok se krug bogatih sužava sve više i bogatstvo postaje akumulirano u posjedu 1% najbogatijih. Istodobno tvrde da su posebno pogođeni ne-bijelci. Ali što kažu činjenice i podaci o dohotku kućanstava unazad nekoliko desetljeća?
Prema podacima U.S. Census Bureaua istina je drugačija. Ako se podijele dohodci kućanstava na donji dohodovni razred (dohodak kućanstva do 35.000 $ godišnje), srednji dohodovni razred (35.000-100.000 $) i gornji dohodovni razred (više od 100.000 $ godišnje) i korigira za inflaciju, iz podataka se jasno može iščitati da je mit o srednjoj klasi koja osiromašuje jednostavno laž.
Od 1977. do 2013. udjel kućanstava s godišnjim dohotkom manjim od 35.000 $ se smanjivao u gotovo svim periodima. Iznimke su period krize 2008. i naftna kriza 1978. Svi ostali periodi bilježe stabilan pad udjela donjeg dohodovnog razreda. Pad udjela kućanstava srednjeg dohodovnog razreda je neprekinut u cijelom periodu, i s te strane su oni koji kažu da srednja klasa u SAD-u nestaje u pravu. Ali srednja klasa ne nestaje zbog toga što se osiromašuje. Naprotiv, rast udjela kućanstava gornjeg dohodovnog razreda je vrlo intenzivan, što znači da srednja klasa nestaje zbog toga što postaje sve bogatija, tj. ulazi u gornji dohodovni razred.
Čini se da je taj proces dosta jak u cijelom periodu, samo što ga je naftna kriza 1978. bitno usporila, a kriza 2008. je bila veliko odstupanje od trenda.
U svim dobnim skupinama je udio donjeg dohodovnog razreda ujednačen u razdoblju od 1967.-2013. što znači da za veliki pad udjela srednjeg dohodovnog razreda sigurno nije odgovorno to što se osiromašio. Udio kućanstava u višem dohodovnom razredu (ponavljam, korigirano za inflaciju) se drastično povećao zadnjih desetljeća, posebno u dobnim skupinama 30-44 godine i 45-64 godine. Za pad ukupnog udjela donjeg dohodovnog razreda je odgovoran veliki pad udjela siromašnih u dobi iznad 65 godina.
Zanimljiv trend je da obrazovanje sve manje i manje osigurava poziciju u srednjoj dohodovnoj skupini. Razlog tomu je što su dobro plaćeni blue-collar poslovi postali rjeđi, nesumnjivo zbog seljenja tradicionalne industrije iz SAD-a u inozemstvo. Ali to nije utjecalo na fakultetski obrazovane. Izgleda da se visoko obrazovanje isplati više nego ikada, što se vidi u rastu udjela kućanstava visokog dohodovnog razreda u kojem bar jedan član ima fakultetsko obrazovanje.
Gledajući prema rasnoj pripadnosti zamjetan je blagi pad udjela kućanstava nižeg dohodovnog razreda kod svih skupina te veliki rast udjela broja kućanstava višeg dohodovnog razreda, također kod svih skupina. Posebno je velik skok u udjelu višeg dohodovnog razreda u skupini „Azijati i drugi“ (“drugi” se odnosi na parove miješanih rasa). Možda bi se umjesto o „white privilage“ trebalo govoriti o „asian and mixed privilage“?
Gledajući prema obiteljskom statusu zanimljivo je za primijetiti da brak postaje sve isplativiji. Naravno da brača kućanstva ostvaruju veći dohodak od kućanstava samaca jer je za pretpostaviti da oba supružnika rade te time ostvaruju dva izvora dohotka, ali trend bogaćenja bračnih zajednica je vrlo intenzivan dok je trend bogaćenja neobiteljskih kućanstava jedva zamjetan. Također, vidljivo je da se srednja klasa primarno smanjuje zbog pomicanja bračnih kućanstava u viši dohodovni razred dok odio srednje klase u kućanstvima samaca stagnira.
Poruka je jasna, zadnjih desetljeća se sve više isplati živjeti u paru nego kao samac. Jedno od objašnjenja može biti i to da se zadnjih desetljeća u bračnu zajednicu sve više ulaze bogati s bogatima i to stvara akumulaciju bogatih obitelji. Prije je možda bilo češće da jedan bračni partner dolazi iz niskog dohodovnog razreda, a drugi iz srednjeg ili višeg, dok se tijekom vremena izgubio taj socijalni karakter skladanja brakova te isti dohodovni razredi više ulaze u brak s pojedincima iz istog dohodovnog razreda. Jednostavno rečeno, možda je sklapanje brakova prije stvaralo veću socijalnu mobilnost. Ali to je samo teorija koju bi trebalo posebno istražiti.
Iz dostupnih podataka je sasvim jasno da su svi oni koji su stvarali paniku oko nestajanja srednjeg sloja u krivu. Srednji sloj nestaje jer postaje bogatiji, a to ne može biti negativan proces. Čak bi i bio negativan, pa i opasan, da srednja klasa podjednako osiromašuje i obogaćuje tj. da se smanjuje na način da pola onih koji „sele“ iz srednje klase postaju niža klasa, a pola bogata klasa. To bi dovodilo do velikih nejednakosti i društvene polarizacije. Ali udio kućanstava nižeg dohodovnog razreda stagnira, stoga se velika većina fenomena nestajanje klase odnosi na bogaćenje srednje klase i prelazak u bogatu.