Na današnji dan 1991. godine nenaoružani hrvatski žitelji iz hercegovačkih mjesta, zapriječenim kamionima na dužini od nekoliko kilometara, zasutavili su tenkovsku kolonu nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) u mjestu Polog, između Mostara i Širokog Brijega. Na današnji dan mnogi politički dužnosnici nastoje ubirati političke bodove i od ovog događaja na kojem niti su sudjelovali, a pitanje je i na kojoj su “strani” uopće bitli tih dana previranja.
Kolona JNA je propuštena četvrti dan i da to nije mirno učinjeno, veliko je vjerojatnost da bi ovaj bunt krvavo završio po stanovnike mjesta Gruda, Ljubuškog, Širokog Brijega itd. No, ono što je također bilo zabrinjavajuće je i da su među mladim ročnicima JNA bili mnogi Hrvati iz Hercegovine.
Tog dana 1991. godine prometnica u Pologu je bila blokirana tri dana. Tenzije su bile užarene toliko da je u Pologu situaciju smirivalo i tadašnje političko vodstvo kako ne bi došlo do krvoprolića. Naravno, bez srpskih predstavnika. Na jednoj strani bili su stanovnici odlučni ne propustiti vojnike JNA, a s druge strane naoružana vojska kojoj je bio cilj ispuniti zapovijedi.
Nakon apela hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, obraćanjem prosvjednicima od strane političkoga vodstva BiH i Anđelka Mikulića i dr., prosvjednici su lagano odlazili s barikade, a vozači micali svoja vozila s ceste. Kolona JNA propuštena je četvrti dan.
Cilj JNA
Hrvoje Mandić iz Arhiva Sveučilišta u Zagrebu rekao je kako je 10. motorizirana brigada JNA iz smjera Mostara krenula kako bi se spojila s Banjolučkim i Kninskim korpusom JNA koji je istoga dana izveo napad na Kijevo.
“Cilj je jednima i drugima bilo probiti se do Sinja i ovladati Sinjskim poljem. Da je (zapovjednik JNA kolone Milivoj) Pantelić nesmetano prošao kroz Polog, trebao se spojiti s banjolučkim korpusom i nastaviti prema Sinju”, rekao je Mandić.
Po njegovim riječima konačni cilj združenih snaga JNA trebalo je biti zauzimanje Splita i presijecanje Hrvatske. “Oni su trebali iz pravca Sinja doći do Klisa i cilj je bio osvojiti Split, a uz pomoć mornarice JNA Hrvatska bi bila presječena. To je spriječeno u Pologu”, tvrdi Mandić.
Jutro 7. svibnja 1991. godine
Sve je počelo u noći sa 6. na 7. svibnja 1991., kada iz Beograda u mostarsku vojarnu stiže direktiva general-majoru Milovanu Zorcu da se dio 10. motorizirane brigade JNA pripremi za polazak u Hrvatsku. Ruta kojom su se trebali kretati prolazila je dijelom kroz zapadnu Hercegovinu, kroz Sinj do Splita. Ročnici JNA koji su se nalazili na odsluženju vojnog roka u Mostaru bili su iznenađeni, osobito Hrvati.
Da se ne radi o uobičajenoj vojnoj vježbi shvatili su kada su tenkovi krenuli bez cerada na topovima, što je inače bila praksa za vrijeme vojnih vježbi.
U rano jutro 7. svibnja, golema kolona od preko stotinu vojnih vozila (tenkova, transportera, kamiona…) krenula je iz Mostara kroz koji je „protutnjala“ na opće zaprepaštenje građana. Upravo su ti građani u panici javili u Široki Brijeg informaciju da su tenkovi krenuli prema njima. Nemilosrdna kolona gazila je sve pred sobom oštetivši i pregazivši nekoliko vozila u kojima, na svu sreću, nitko nije stradao. Čelništvo općine „Lištica“ dogovorilo se da će tenkove pokušati zaustaviti tako da im zapriječe put kamionima natovarenim pijeskom. Dogovorili su se da će s kamionima i ostalim vozilima stati u Pologu, mjestu na samoj granici tadašnjih općina Mostar i Lištica.
Kada je kolona vojnih vozila JNA naišla na blokadu dugu oko pet kilometara, bila je prisiljena na zaustavljanje. Kako nitko od vojnika nije izlazio, njima je odlučio prići predsjednik skupštine Lištica i jedan od glavnih organizatora blokade Anđelko Mikulić. Upravo je Mikulić započeo pregovore sa zatečenim pukovnikom Pantelićem koji je vodio kolonu JNA. Generalštab na čelu s Kadijevićem ne samo da je ostao zatečen, nego je i bio bijesan jer su Hercegovci uspjeli zaustaviti „4. armiju Evrope“, stoga je vršen strašan pritisak na Zorca i Pantelića da krenu na narod.
Osim radija Split, koji je prvi izvijestio o događajima u Pologu, istog dana emitiran je prilog o blokadi i na televizijama Sarajevo, Zagreb te Ljubljana, što je još više uznemirilo vodstvo JNA. Oni pak, s namjerom ishođenja prolaska vozila, prebacuju vodstvo HDZ-a BiH na čelu sa Stjepanom Kljujićem do Pologa.
Narod koji ih je dočekao povicima „Ne damo Široki“ nije htio ni čuti za uzmicanje, a njihov broj sve se više povećavao Hrvatima iz susjednih općina…
Vrh JNA čekao je da među okupljenom gomilom dođe do nekakvog incidenta kako bi imali opravdanje za intervenciju. Srećom, okupljena masa nije podlegla pritisku te je mirno ostala stajati uzvikujući razne parole poput „Vojska u vojarne“ i slično.
Kako Kljujić nije uspio „omekšati“ okupljeni narod, stigla je noć, a napetost je postajala sve veća. Velika psihoza osjećala se i kod mladih ročnika JNA koji su u strahu i nevjerici gledali što se događa, a u posebnoj su se situaciji našli hrvatski ročnici u JNA, koji su stajali u koloni cijevima okrenuti prema svome narodu.
S novim jutrom, 8. svibnja, Hrvatima na blokadama stiglo je novo ohrabrenje. Po povratku iz Velike Britanije, na zagrebačkom aerodromu kratku je izjavu o ovom događaju dao predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Tuđman je tom prilikom narodu poručio: „Već ste pobijedili!“ S druge strane, o stanju u Pologu raspravljalo se i u Beogradu na sjednici Predsjedništva SFRJ.
U predsjedništvu se nije moglo dogovoriti oko rješenja, a na njih je velik pritisak vršio i vojni vrh, koji je htio dobiti sve ovlasti. U konačnici, general-majoru Zorcu naređeno je da na bilo koji način prođe blokadu, a on je zapovjedio pokret bez upotrebe oružane sile. Na njega je strašan pritisak vršio komandant I. (beogradske) vojne oblasti i kasniji krvnik Vukovara Aleksandar Spirkovski koji je zahtijevao upotrebu artljerije i avijacije planirajući operaciju u kojoj će „smrviti Hercegovinu“.
Svijet obilazile snimke iz Pologa
Inozemni mediji o događajima u Pologu izvješćivali su kao o okidaču za pokretanje građanskog rata u Jugoslaviji, a svijet je obišla dirljiva snimka hercegovačkih žena u molitvi s natpisima „Želimo mir“.
Posebno je dirljiv bio trenutak kada su hercegovačke žene, koje su čitavu noć spremale hranu, krenule prema tenkovima s kolačima, uštipcima i sendvičima za vojnike JNA. Kada je jedan od časnika zabrinuto upitao je li hrana otrovana, jedna od žena odgovorila mu je: “Ne brini, ovu hranu ja ne dajem tebi, nego svome sinu koji je u JNA”.
Tog 8. svibnja na noge se digao kompletan hrvatski živalj u tom dijelu Jugoslavije, barikade su postavljene od Pologa preko Vinjana Donjih sve do Imotskog. Kako se bližio sumrak, nada u konačno rješenje napete situacije sve je više jenjavala.
Trećeg dana ujutro pale se vozila JNA spremna za pokret, a pred njih staju hrvatski policajci iz Širokog Brijega s automatskim puškama, spremni dati vlastite živote da obrane svoj narod. Tenkovi se nisu pokrenuli, a JNA je izvršila desant helikopterima na četiri lokacije te je ustvari „blokirala blokadu“, odnosno put prema Širokom.
Tih trenutaka prisjeća se i hrvatski glumac Leon Lučev koji se nalazio u koloni JNA. Kako Hrvatima nije dana bojeva municija, on je upitao svog nadređenog zašto je to tako, na što mu je on mrtav hladan odgovorio kako može uzeti dasku kad prođe prvi val te udarati po onima koji ostanu ranjeni.
U tako napetoj situaciji, na rubu oružanog sukoba, pred hercegovački narod dolazi predsjednik predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, a masa ga oduševljeno dočekuje povicima „Alija! Alija!“ On ih uvjerava kako vojska ima samo namjeru izvršavanja vojne vježbe te da je narod postigao što je htio i pokazao kako vojska ne smije s narodom kako hoće.
Ni njemu u konačnici ne uspjeva „omekšati“ narod koji zahtijeva da se prvo povuku desantene jedinice te da će nakon toga vojna kolona biti propuštena. Alija pristaje na to te odlazi na trosatne pregovore s vojnim licima koji nikako ne pristaju na takvo rješenje.
Alija Izetbegović ponovno dolazi pred narod i izvještava ih o tvrdoglavosti vojnog vrha te im garantira kako će vojska samo proći prema Kupresu bez ikakvih incidentata. Svoj govor završava riječima: “Ako budemo prevareni, to može biti samo jednom! Samo jednom i nikad više!”
Kako je Izetbegović krenuo prema masi, ona se počela razmicati te je dan znak da se propuste tenkovi.
Do ponovnog zastoja dolazi u samom Širokom Brijegu, gdje ključnu ulogu odigrava pokojni gvardijan franjevačkog samostana u Širokom Brijegu fra Mladen Hrkač.
Fra Mladen je čitavo vrijeme kroz prethodne dane bio s narodom i prolazio kroz iste stvari kao i oni. Kao jedan od njih te kao iznimna osoba kojoj je narod jedinoj vjerovao, obratio se okupljenima te ih zamolio da propuste JNA i srdačno ju pozdrave, ne nju kao vojnu silu, već mladiće za koje strepe njihove majke.
Narod ga je poslušao i vojska je ispraćena na nevjerojatan način – mahanjem i svijećama kao porukom mira i nade kako JNA više nikada neće kročiti u Široki Brijeg.
Razilasku prosvjednika i propuštanju kolone JNA doprinio je i poziv tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Kuharića.
Kolona je sljedećeg dana, 10. svibnja, stigla na vojnu vježbu u Kupres te je na taj način okončana ova situacija u kojoj je goloruk hercegovački narod odlučno stao pred agresora na braniku svoje Hercegovine, svoje Hrvatske, svoje Domovine, prisjeća se Braniteljski portal.
Trodnevna blokada 10. motorizirane brigade JNA dovela je do zastoja priprema jugoslavenske vojske za dovođenje na zadane pravce koji je koristio za pripremu obrane. Tijek događaja koji su uslijedili pokazao je da je JNA tražila najbolje mjesto odakle će dalje napadati područje Hercegovine i Dalmacije.
/Desk/