Kad uvidiš da se nakon svakog događaja i doživljaja u svom životu, moraš vratiti sebi i susresti se sa sobom, upravo će to stanje koje zatekneš unutar sebe, biti pokretač ili stagnator osobne transformacije. Uvijek se vraćamo sebi jer i ne možemo nigdje drugdje.
Piše: Dubravka Mijatović,integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica, Access Consciousness facilitatorica.
Fotografija: Goran Primorac
Mi smo ti koji raspolažemo s materijalom zvanim dobro sam ili nisam dobro i jedino mi znamo kako je to osjećati. I kako je to nositi. Nije lako, je l’ da?! Nije nikako!! Užasavajuće je i iscrpljujuće. A tek što ubija kreativnost, entuzijazam, volju za životom, nove ideje. I onda, umjesto da budemo sa dragom osobom, pišemo poeziju koju volimo, trčimo po Babovcu ili vodimo ljubav, mi se moramo baviti s tim svojim teškim unutarnjim stanjem koje je puno bola, straha, neizvjesnosti, krivnje, nervoze u crijevima koja izluđuje.
Snage su nam usmjerene na samoregulaciju. Često će to biti lijek, ležanje u krevetu, izolacija ali i dugometražne žalopojke kada uvlačite i druge osobe kojima to ‘istovarujete’, gdje su onda i one zaražene energijom zvanom, toksin. Kakva epidemija podlih bolesti!!
I mi dalje slušamo pokvarenu ploču! Prerežimp to! Jer ne činimo dobro ni sebi, a ni toj osobi i trebamo shvatiti da nismo dužni biti “terapeuti” nikome jer se terapije tako i ne rade!!
E,sad!! Pitanje nad pitanjima!!
Zbog čega ili koji dio mene kreira nezahvalne i ubitačne situacije za mene?! Ako ćemo biti samosvjesne i odgovorne osobe, za sve što nam se događa u životu, onda je ovo zlatno pitanje! Ako vaša kolegica na istom radnom mjestu ima respekt i uvažavanje od strane nadređenog, a vi taj isti tretman nemate, jedno ovakvo pitanje, itekako, ima smisla.
Ima smisla jer sve polazi od nas. Kreiramo s onim što posjedujemo. Ako imamo strah od autoriteta kojeg smo “lijepo” iskusili sa svojim roditeljima i na osnovu toga izgradili uvjerenje da ne znamo dovoljno, da moramo puno više raditi i da ne smijemo pogriješiti, taj dio vas će od nadređenog i dobiti potvrdu svega toga. Negativna uvjerenja su kao rupe u sustavu i u te rupe se ubacuje “smeće” onih koji imaju potrebu svoj gnjev ili frustraciju istovariti na drugoga.
Sjećam se jedne svoje klijentice koja mi je rekla, “Osjećam se kao kanta za smeće”. Ona je to i zračila okolo. Sve, energetski “miriše”. Upamtite to. U ljubavi npr. ukoliko imate program ili uvjerenje koje sam nedavno otkrila i koje me je zaprepastilo, a to je da “ljubav ubija”, iskreirat ćemo partnera zbog kojeg ćemo doslovno pasti u “bolesničku postelju”.
Nevjerojatno ali istinito.
Takav partner će nam “davati” mrvice ljubavi i arsenal “postupaka” koji će u nama izazvati strahove da ga nismo dostojne, da će naći drugu, da će nas odbaciti, da je nedostižan. Isto tako, može pokazati grubost i agresiju, ponižavanje i obezvrjeđivanje. Pa se onda počnemo oblikovati prema “zahtjevima” partnera što, opet, ubija našu osobnost i odnos u kojem jesmo.
I što kad sagledamo sve ovo?! Lako bi bilo sagledati da to sagledavanje ne bi bilo pakleno i neizdrživo. Ali, opet kažem, svatko od nas to ludilo sam nosi. Iz trenutka u trenutak. Kad se probudimo, i kad idemo spavati.
Ako, uopće i možemo spavati jer ovakve situacije su izražajne po noći kad je podsvijest u svom “punom sjaju” i drma nas kao kad imamo groznicu, ukazujući nam na programe i traume ali i energetske nakupine koje smo preuzeli od drugih ljudi i koje nam ne daju mira.
Vjerujte mi, takve situacije vape za iscjeljujućom promjenom i koliko god bilo mračno rudariti prostranstvima naše podsvijesti, u jednom trenutku će te tamo pronaći dijamant. To će te biti iscijeljeni i izvorni VI i tada će te zasjati.
Jeste li razmišljali o vlastitom iscijeljenju?!
(Za psihoterapijski rad možete kontaktirati na broj: 00 387 63 321 016)
