Od blokade informacija u javnim institucijama do ozbiljnih prijetnji i ucjena – to je realnost novinarskog posla u BiH. Čini se da tamošnji političari ne vole nezgodna pitanja, a još manje kritičke novinare, piše Deutsche Welle.
Zašto novinari ne mogu dobiti informacije iz institucija? Zašto se istraživački novinari nazivaju stranim plaćenicima? Zašto su izvrgnuti su prijetnjama? Ucjenama? Previše je tih „zašto” kada su u pitanju novinari u BiH.
Novinarka Nikolija Bjelica iz Trebinja, dopisnica Deutsche Wellea, za DW govori o začaranom krugu blokade informacija u javnim institucijama, uzaludnih preporuka ombudsmana i vrlo čudnoj zamijeni uloge novinara s PR službom.
“Ne bavimo se PR-om”
“Na naša pitanja oglušuju se u Gradskoj upravi, ali i javnim ustanovama”, kaže Nikolija Bjelica i naglašava kako su nakon njihove žalbe “obudsmani donijeli preporuke za gradonačelnika i utvrdili da je kršen zakon o slobodnom pristupu informacijama”.
“Ali, on (gradonačelnik, nap.ur.) je u svom odgovoru ombudsmanu naveo da nam ne odgovara zato jer ne objavljujemo informacije u onom obliku u kojem su dostavljen već ih, kako je rekao, izvlačimo iz konteksta. To, naravno nije točno. Točno je da se ne bavimo PR-om onoga što radi vlast, već suprotno, pokušavamo kritički sagledati njihove poteze”, komentira ona. Kaže da kritički pristup nije dobrodošao, jer se, ističe, u tom slučaju novinare smatra zlonamjernima i s osobnim animozitetom protiv vlasti.
“I nakon svega ništa se nije promijenilo. Satisfakcija je stav ombudsmana da je vlast kršila zakon o pravu na informaciju, ali to nije dovoljno. Institucije uglavnom pružaju ono što im odgovara, a ne ono što novinare zanima. Ne znam je li gore potpuno ignoriranje ili slanje uopćenih odgovora kako bi se mogli opravdati da su poštivali zakon”, zaključuje na kraju Bjelica.
Simbioza medija i politike
Sličan stav ima i njena kolegica iz Mostara, Kristina Perić, novinarka i urednica portala Hercegovinainfo. “U BiH informaciju ćete lako dobiti kada se treba promovirati neka akcija, ministar, donacija, kada se zapravo uredi za odnose s javnošću posluže medijima u vlastite svrhe. Ali, ako ozbiljnije ‘čačkate’ i istražujete nailazite na zid. Tjednima čekate odgovor ili ga ne dobijete, ili dobijete polovičnu informaciju.”
Ona spominje i još jednu realnost – simbiozu medija i politike, ali i čestu osudu novinara. “Politika se u toj mjeri obahatila da ima “svoje” medije koji služe kao stranački bilteni. Međutim, iz osobnog iskustva mogu kazati da su sve muke oko dobivanja informacija manje od razočaranja koje osjetiš kad istražiš i napišeš dobar prilog, a svi oni koji bi trebali reagirati – “spavaju”, dok se novinar dovodi u kontekst nečijeg plaćenika”, kaže Perić.
No, postoje i svijetli primjeri gdje su javne institucije na raspolaganju novinarima i javnosti, poput ureda za odnose s javnošću Tužiteljstva BiH, Vlade HNŽ-a, Zavoda za javno zdravstvo FBiH, a vrlo često su telefonski novinarima dostupni brojni ministri, predsjednici vlada itd.
Istraživački novinar – „strani plaćenik i agent“
Nedostupnost informacija, pritisci, diskreditacija, prijetnje – realnost su novinara-istraživača. To su na svojoj koži iskusili i novinarka portala Fokus.ba Semira Degirmendžić nakon otkrića velike bh. afere ‘Respiratori’ o netransparentnom trošenju javnog novca pri nabavci respiratora, kao i novinar Muhamed Kovačević koji istražuje teme o ratnim zločinima i kriminalu u sarajevskoj općini Ilidža.
“Neuređeno bh. društvo, za koje se voli kazati da je u tranziciji ka EU standardima, u suštini je paradoksalno društvo. U takvom društvenom miljeu vrlo je nezahvalno biti istraživački novinar, jer to znači da se morate svakodnevno susretati s kompleksnim problemima na koje uglavnom nemate utjecaj, a koji vas direktno ometaju u izvršenju radnih zadataka”, kaže novinar Muhamed Kovačević za DW kojem su nedavno upućene prijetnje ubojstvom.
On govori o fenomenu u suvremenom novinarstvu ali i obezvrijeđenosti istraživačkog novinarstva. “Svjedoci smo da danas svatko tko je u stanju napraviti web portal ili blog sebe naziva istraživačkim novinarom i to je postalo atrakcija. Pri tome se zaboravlja suština, da istraživački novinar mora javnosti prezentirati priču, zasnovanu isključivo na istinitim dokazima, koji potvrđuju konstrukciju priče, zasnovanu na žurnalističkoj metodologiji i kodeksima”, pojašnjava Kovačević.
Kao i njegove kolegice, i on spominje ‘targetiranje’ novinara kao ‘stranih plaćenika’ ili ‘agenata’ stranih obavještajnih službi. “Bukvalno, pitanje je dana kada će netko od istraživačkih novinara biti likvidiran od strane nekoga kome se ne sviđa ono što je objavio”, njegov je dramatičan zaključak.
“Na udaru bahatih političara”
Politička analitičarka Ivana Marić za DW kaže da se većina građana pretvorila u podanike i poslušnike vladajućih struktura, a da su mediji, a posebno neovisni mediji, prvi na udaru bahatih političara.
“Građani čitaju ono što mediji pišu i prema tome stvaraju svoje stavove o političarima i njihovom (ne)radu. Stoga je razumljivo što se najveća borba političara vodi oko kontrole nad javnim medijima i pokušaja pridobivanja ili kupovanja privatnih medija. Zbog izostanka reakcije oporbe i građana političari sebi mogu dozvoliti luksuz bahatog odnosa prema medijima, da im ne dostavljaju tražene informacije ignorirajući njihovu zakonsku obvezu”, komentira Marić za DW.
Ona podsjeća da su zahvaljujući hrabrosti novinara i medija građani doznali za mnoge afere i kriminal političara te da je krajnje vrijeme za reakciju građana.
Javna informacija kao privatno vlasništvo
Generalna tajnica Udruženja BH Novinari Borka Rudić potvrdila je da je pristup javnim informacijama u BiH uvijek bio problem, posebno u vremenu pandemije koronavirusa i bez obzira što oko 18 godina postoji suvremeni europski Zakon o slobodno pristupu informacijama.
“Javni dužnosnici ponašaju se kao da su te informacije njihovo privatno vlasništvo, a ne javno dobro svih građana i kao da ne postoji njihova zakonska obveza informiranja javnosti. Institucije i pojedinci su naročito zatvoreni kada novinari postavljaju kritička pitanja o trošenju novca i obnašanju javnih funkcija, o nabavkama, zapošljavanjima, plaćama, raspodjeli proračunskog novca itd. U periodu pandemije COVID-a 19 taj problem je izraženiji”, kaže Rudić za DW.
Primjerice, čak 83% od 102 anketirana novinara u istraživanju koje je provelo ovo Udruženje izjavilo je da krizni stožeri nisu omogućili pristup iscrpnim informacijama o koronavirisu, te samim tim da su uskratili i građanima važne informacije.
Slab otpor novinara
Ali sociolog prof.dr. Slavo Kukić kaže da nisu političari drukčiji ni drugdje. “Svugdje u svijetu bi oni najradije da svi novinari djeluju po principu PR službi. Razlike među zemljama su u drugom detalju – u različitim ambijentima u kojima novinarske zajednice djeluju”, ocjenjuje profesor Kukić.
Po njemu, u BiH se novinare svakodnevno pokušava uvući u etničke matrice gdje bi, kako navodi, izvještavali afirmativno za “svoju” etnopolitičku kastu ili u suprotnom proglašavani izdajnicima. “Otpor tome nije u mjeri koja je nužna za promjenu ambijenta, a razlog je u činjenici da znatan broj novinara i sam prihvaća biti dijelom fabricirane borbe za nacionalni opstanak ‘svojih’ etnija”, zaključuje profesor Kukić.
